Do strateškog partnera u tri koraka

Zbog težeg dobivanja kredita, jer banke više nisu spremne na veliku zaduženost, mnogi vlasnici tvrtki provode dokapitalizaciju. Međutim, pronalaženje partnera složen je posao s mnogo zamki koje treba znati izbjeći.

piše Jasmina Trstenjak
[email protected]

Bolje mi je dokapitalizirati se nego plaćati kamate banci - često razmišljaju poduzetnici aludirajući pritom na skupe kredite i jeftin, čak i besplatan, dionički kapital. Uporište za takvo razmišljanje pronalaze u računu dobiti i gubitka jer ne vide trošak (kamate na kredite), no zapravo razmišljaju potpuno pogrešno način. Dionički je kapital, naime, najskuplji izvor financiranja jer se vlasnici izlažu većem riziku od kreditora i stoga traže veći prinos od njih. - Taj prinos ne dolazi u eksplicitnom obliku kao trošak kamata i ne pojavljuje se u računu dobiti i gubitka, ali dolazi u obliku smanjenja udjela u vlasništvu - objašnjava Andrej Grubišić, osnivač i partner u tvrtki Grubišić&partneri. Rizik je svakako veći, no razmišljanje da je dokapitalizacija jeftiniji način dolaska do svježeg novca zapravo uopće ne začuđuje. Ono je proizašlo iz pritiska na smanjenje kreditne zaduženosti tvrtki jer banke više nisu spremne na veliku zaduženost, stoga od vlasnika tvrtki traže jačanje kapitalne osnove. Ivica Krešić, direktor u Odjelu za financijsko savjetovanje u Deloitteu, kaže da upravo zbog toga dokapitalizacija postaje potreba koja se može, gledano izvana, činiti kao moda.  - Naravno, drugi način jačanja kapitalne osnove tvrtki jest prodaja dijela nestrateškog poslovanja ili nekretnina koje su višak te otplata dijela kredita tim novcem - ističe Krešić i dodaje da se takvi procesi događaju u svim sektorima koji su se prije izbijanja krize pretežno oslanjali na kreditno financiranje, poput građevinskog. No tržište nekretnina nelikvidno je, zbog čega je prodajom teško doći do potrebne količine novca, stoga se, bilo da je riječ o modi, potrebi ili rješenju koje se jednostavno nameće nakon što se iscrpe druge mogućnosti financiranja, čini da vrijeme kredita prolazi, a dokapitalizacije dolazi.

Dva scenarija
Koji god razlozi dokapitalizacije bili (prilika za investiranje u profitabilne projekte, promjena strukture vlasništva ili problem s novčanim tokom), vlasnici tvrtke moraju vrlo dobro znati koje korake moraju napraviti. Primjerice, ključno je pitanje za vlasnike koji pokreću dokapitalizaciju motiviranu nedostatkom kapitala hoće li vrijednost manjeg udjela u vlasništvu s vremenom biti veća nego što bi bila vrijednost sadašnjih udjela. - S ekonomskog je stajališta bolje biti vlasnik manjeg komada velike torte nego u cijelosti posjedovati malu tortu - naglašava Grubišić i dodaje da je zato prvi korak valuacija tvrtke u dva različita scenarija.Prvi je, nastavlja, postojeća vrijednost, odnosno vrijednost bez dokapitalizacije, a drugi je vrijednost pod pretpostavkom da tvrtka provede dokapitalizaciju i iskoristi novac za financiranje rasta ako se to može. Nakon odluke o provođenju dokapitalizacije treba odrediti prikladnu vrstu investitora. Ante Patrk, voditelj investicijskog bankarstva u InterCapitalu, ističe da se s obzirom na situaciju na tržištu kapitala i negativan sentiment u posljednjih nekoliko godina najviše traži dokapitalizacija koju će provesti financijski i strateški partneri.

Strateški ili financijski investitor?
Strateški investitori u pravilu su tvrtke iz iste, slične ili komplementarne industrije i uz novac za dokapitalizaciju mogu donijeti prostor za postizanje sinergijskih efekata prijenosom znanja i iskustva, jačanje menadžmenta, redukciju nabavnih troškova ili otvaranje novih prodajnih kanala. - Izgledno je da će strateški investitor zahtijevati aktivnu ulogu u upravljanju tvrtkom nakon dokapitalizacije, odnosno mjesto u menadžmentu uz primjerenu zastupljenost u nadzornom tijelu - kaže Grubišić. Financijski su investitori u pravilu institucionalni investitori poput fondova rizičnog kapitala ili ‘private equity’ fondova s definiranom strategijom ulaganja u smislu sektora ili industrija na koju su fokusirani, minimalnog vlasničkog udjela koji žele dobiti te upravljačkih i kontrolnih prava kojima žele raspolagati. Oni, ističe Grubišić, ne namjeravaju zauvijek ostati u vlasničkoj strukturi i jedan je od elemenata koji procjenjuju u razmatranju ulaska u vlasničku strukturu mogućnost izlaska iz nje prodajom svog udjela u najčešće tri do sedam godina.  Za razliku od strateških investitora, nastavlja, financijski u pravilu neće aktivno sudjelovati u operativnom upravljanju tvrtkom, nego će uz novac donijeti potrebno financijsko znanje, mrežu poslovnih kontakata te aktivno nadzirati rad tvrtke i sudjelovati u donošenju važnih strateških odluka. Strateški i financijski investitori imaju istu motivaciju - ostvariti prihvatljivu stopu prinosa na svoje ulaganje.
- Pogrešno bi bilo razmišljati da su financijski investitori motivirani zaradom, a strateški nečim drugim. Nem li investicija potencijal za stvaranje dovoljno velikih pozitivnih novčanih tokova, ekonomski nema smisla i neće privući ni strateškog ni financijskog investitora - naglašava Grubišić i dodaje da je u dokapitalizaciju najbolje upustiti se discipliniranim i strukturiranim procesom koji traje od šest do 12 mjeseci.

 Angažiranje savjetnika
Savjetničke kuće koje se bave spajanjem i akvizicijama klijenta će voditi kroz projekt i financijski ga savjetovati u procesu, što znači da će savjetnik, odnosno voditelj projekta, strukturirati transakciju, vrednovati tvrtku te izraditi listu potencijalnih investitora, zatim ‘teaser’ (kratki dokument o predmetu transakcije) koji će ciljano distribuirati potencijalno zainteresiranim investitorima. - ‘Teaser’ je zapravo prvi filtar na temelju kojeg potencijalni ulagači procjenjuju žele li zatražiti dodatne informacije ili ih transakcija ne zanima - objašnjava Grubišić i objašnjava da savjetnici izrađuju i informacijski memorandum, odnosno detaljan dokument o predmetu transakcije s važnim komercijalnim, tehničkim, pravnim i financijskim aspektima poslovanja. Infomemo mora sadržavati i financijske projekcije poslovanja (račun dobiti i gubitka, bilanca, novčani tok) u scenariju bez dokapitalizacije i scenariju s njom na temelju kojih potencijalno zainteresirani investitor može dobiti indikativnu valuaciju. Nadalje, savjetnici će zaprimiti i evaluirati pisma namjere zainteresiranih investitora, organizirati svu relevantnu dokumentaciju koju treba dati na uvid, pripremiti menadžment za sastanke s investitorima, savjetovati vlasnike u pregovorima s potencijalnim investitorima te zaključiti transakciju.

Ne štediti na revizoru
Za uspješnu dokapitalizaciju, ističe Patrk, uz angažiranje financijskog savjetnika i kompanijskog menadžmenta u procesu sudjeluju pravni savjetnici koji asistiraju u sastavljanju pravnih dokumenata te revizor koji potvrđuje da su informacije sadržane u financijskim izvještajima kompanije točne i potpune. - Za privlačenje investitora važna je kvaliteta revizora. Poželjno je da revizorska kuća bude jedna od tzv. Big 4 (KPMG, Ernest&Young, Deloitte ili PWC, nap. a.) - naglašava Patrk i dodaje da je kvaliteta kompanijskog menadžmenta ključan element za uspjeh transakcije jer menadžment definira strategiju kompanije, investicije i potrebe za financiranjem. Za proces je važna i realna procjena vrijednosti kapitala, posebno ako tvrtku dokapitaliziraju novi dioničari ili ako stari ne dokapitaliziraju tvrtku u jednakim omjerima kao u trenutačnoj vlasničkoj strukturi.- U Deloitteu pružamo uslugu neovisne procjene vrijednosti u takvim situacijama koja može biti korisna i starim i novim dioničarima u odluci o dokapitalizaciji - ističe Krešić.Dakle, proces dokapitalizacije iziskuje uključenje mnogo stručnjaka. Uz njihovu pomoć tvrtke kojima treba novo financiranje zasigurno će lakše doći do svježeg kapitala. - I kvalitetni investitori poput međunarodnih financijskih institucija i strateških partnera mogu kompaniji osim svježeg novca donijeti znanje te savjetima i iskustvom poboljšati poslovne procese - zaključuje Patrk.