Dobrodošlo nadmetanje Martine Dalić i Ljube Jurčića

Ekonomski stratezi HDZ-a i SDP-a pripadaju suprotnim ekonomskim školama. Do izbora bi ekonomska struka trebala temeljito pročešljati modele, dati dodatne prijedloge i pomoći budućim političkim pobjednicima

Piše : Miodrag Šajatović
[email protected]

                 To proizlazi iz načina kako je predstavljen Vladin “Strateški okvir za razvoj 2006-2013”. Premijer Ivo Sanader ‘prekrio’ je neuvjerljivu strategiju najavom o obveznoj srednjoj školi, a onda su Ivica Račan i Ljubo Jurčić pustili signale da SDP u svojim strateškim dokumentima polazi od “oporezivanja imovine za koju se ne može dokazati da je legalno stečena kroz privatizaciju”.

Konkurencija je iz raja izašla. To važi i za tržište strateških ekonomskih dokumenata. Zato je odlično što je već sredinom 2006. počelo natjecanje u strategijama. Do izbora, po svemu sudeći, ima dovoljno vremena da se protresu suparnički recepti HDZ-a i SDP-a, ali da u ‘glasački supermarket’ i ostale važnije stranke izlože svoje uratke.

Budu li se slijedećih mjeseci vodile rasprave o prijedlozima, novom (starom) premijeru to bi moglo biti korisno, jer će već na početku 4-godišnjeg mandata imati kakvu-takvu predodžbu što bi mogao raditi kad je riječ o ekonomiji. Opasnosti, međutim, nisu male. Ako se strateških dokumenata dohvate samo kronično populizmu skloni političari i frustrirana opća javnost, strategije će se pretvoriti u marketinške instrumente koji će prodavati lijepu budućnost ili pravo na osvetu bogatima.

Ono što bi se sada trebalo događati jest ozbiljna i temeljita recenzija vladine strategije i SDP-ove (još cjelovito nepredstavljene) alternativne strategije.
Ako se razgrne Sanaderovo mahanje obveznom srednjom školom i Račanova ‘robinhudska’ želja da oduzme bogatima ne bi li se siromašnima stvorio dojam da će im nešto biti vraćeno, na površinu izlaze dvije ekonomske škole. Martina Dalić, koja je radila vladin strateški dokument, pripada ekonomistima koji se mogu svrstati u ‘neoliberalnu’ školu.

Dalićka polazi od stava da država ne može znati koje će proizvodnje biti profitabilne, a koje ne. Zato država mora stvarati povoljnu poslovnu i ulagačku klimu za sve jednako, pa neka tržišna utakmica pokaže tko je sposoban, a tko nije. To je i razlog što u “Strateškom okviru za razvoj” nema riječi o prioritetnim granama ili djelatnostima čiji razvoj bi država trebala poticati. Pri čemu se potpuno zanemaruje da države čije tvrtke dolaze u Hrvatsku sasvim konkretno pomažu svojim igračima.

S druge strane, SDP-ov strateg Ljubo Jurčić upravo je ‘opsjednut’ industrijskom politikom i vođenjem ekonomskih politika države na način da se prepozna gdje neka nacionalna grana ili djelatnost ima izgleda za borbu u globalnoj igri, pa onda država treba upravo tim odabranim sektorima posvetiti posebnu pozornost. To je i temelj na kojemu se temelji Jurčićeva ideja o modelu “4 x 4” (svaka regija treba imati četri djelatnosti, a treba imati i 4 igrača u svakoj od djelatnosti). Ovdje je opasnost da se nekvalitetnom državnom aparatu daju ovlasti koje se lako mogu zloupotrijebiti.

Iskusniji ekonomisti vremenom dođu do spoznaje da ekonomska znanost još nije otkrila jedan recept. U nekim prilikama bolji su jedni, u drugima drugi recepti. A često su potrebni i miksevi različitih škola. Mudri političari znaju odabrati najbolje rješenje i kombinaciju.
Da bi se iz utakmice u strategijama izvukla maksimalna korist za cijelo društvo svoj bi doprionos trebali dati sami ekonomisti. Čovjek bi očekivao da su u prethodna dva tjedna otkako je obznanjena vladina strategija već održani skupovi na Ekonomskom institutu, Društvu ekonomista, Ekonomiji moderni ili HAZU. Svi, međutim, šute.

Ekonomski institut već duže vrijeme ne pokazuje volju za javnim uključivanjem u ovakve rasprave. Hrvatsko društvo ekonomista ne da se uznemiravati. Ono ima svoj skup ujesen, pa tko je kriv kreatorima strategija što s njima izlaze u proljeće. Neka čekaju! Puno se nade polagalo u udrugu mlađih ekonomista “Ekonomija moderna”. Ona je, međutim, odumrla. A kad je riječ o HAZU, tamo imaju drugog posla (kako se obraniti od dolaska Miroslava Radmana), a brzi kakvi jesu, vjerojatno su upravo došli do 1993. i Škegrinog antiinflacijskog programa. Ideje iz 2006. morat će pričekati.

Tako će ispasti da će prva ozbiljnija recenzija Vladine strategije biti 30. svibnja u organizaciji Hrvatske udruge izvoznika i redakcije Lidera a na temu “Budućnost izvoza u svjetlu Strateškog okvira za razvoj 2006-2013”. Vrijeme je da se konačno o ekonomskim programima počne ozbiljno i temeljito raspravljati. A ne lijepiti etikete.