Dostava poziva među najslabijim je karikama pravosuđa

Unatoč tomu što ne zna je li svjedok ili optuženik dobio sudski poziv, suci su skloni olako izdati nalog za privođenje. Osim neugodnog privođenja slijedi i podmirenje njegovih troškova i moguća novčana kazna od 500 do 10 tisuća kuna.

Piše prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Nedavno je hrvatska javnost bila informirana da je sindikalnog čelnika MUP priveo pred sud u Zagrebu zatekavši ga u njegovu stanu u Splitu i lišivši ga slobode dan prije. U Zagreb je stigao u pratnji policije. Javnost je obaviještena da se nekoliko puta nije odazvao na poziv suda. Čelnik je izjavio da nije bio upoznat s postojanjem ijednog postupka u koji bi bio pozvan. Na kraju se dogodilo da na ročište nije došao onaj koji ga je tužio, zbog čega nije održano.

Je li što takvo uopće moguće i može li se opisani događaj već sutra dogoditi bilo komu od nas, čak i u vrijeme najvećih poslovnih i drugih aktivnosti? Treba samo zamisliti kako bi reagirali poslovni partneri kad bi došli u tvrtku na sastanak i ondje zatekli policajce koji čekaju direktora. Tko bi ih uvjerio da je riječ o sporu direktorovih susjeda u kojem je on svjedok, a pozivu se nije odazvao jer je sedam dana bio na putu i nije otišao preuzeti poziv nakon obavijesti koja za to ostavlja samo pet dana, a nema načina doznati o kakvu je pozivu bila riječ.

Na žalost svih onih koji se pitaju smije li ih netko na opisani način maltetirati ili ne, bilo kao osobu protiv koje se vodi postupak (dakle kao stranku) bilo kao svjedoka, odgovor je - da. Sud, i to bilo koji, od najvišeg do najnižeg, od prekršajnog preko trgovačkog do uskočkog, ima pravo na prisilu. To pravo imaju i sudovi koji sude u parničnim postupcima, naravno i kazneni.

Poštar zvoni jedanput

U pravnoj državi svatko se mora odazivati sudskom pozivu ma što o njemu mislio ili se pak treba pravodobno ispričati opravdanim razlogom, primjerice službenom spriječenošću, zdravstvenim stanjem i drugim. Međutim, osnovni je problem dodatno usložnjen što je pitanje dostave jedna od najslabijih karika u pravosudnom sustavu. Naime, da bi se nekoga sankcioniralo zato što se nije odazvao pozivu, nužno je da prije toga bude pozvan da dođe. U praksi pozive najčešće dostavljaju poštari. Gotovo je pravilo da ih ne pokušaju dostaviti ih u stan, nego u sandučiću ostave obavijest da se u roku od pet dana dođe u poštansku centralu preuzeti pošiljku. Ako ste dulje na putu... Sve to prouzrokuje blokiranje mnogih postupaka, a sudovi često rade kao da je dostava uredna i vrlo olako izdaju naloge za privođenje. To je još nekako i razumljivo kad je riječ o osobi protiv koje se vodi postupak, o onoj koja za postupak zna, ali katastrofalno je kad je riječ o nekomu tko za postupak ne zna, još više kad je svjedok koji će često svjedočiti da o određenom događaju ništa ne zna.

Tko može preuzeti poziv

U svemu tomu treba voditi računa i o tome da nam osim prisilnog dovođenja prijeti i novčana kazna ne baš zanemariva iznosa. Ako uredno pozvan svjedok ne dođe i ne opravda izostanak ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta na kojem ga treba saslušati, sud može narediti da se prislno dovede, podmiri troškove privođenja i još ga može kazniti i novčano od 500 do 10 tisuća kuna.
Kako takvo što izbjeći? Vrlo teško dok se sudski pozivi dostavljaju na taj način. Pokazalo se da ni sudski dostavljači, koji shvaćaju važnost sudske dostave, nisu najbolje rješenje.

Trebalo bi i dodatno educirati dostavljače jer je, primjerice, stalna praksa da se ni s osobnom iskaznicom bračnog druga ne može preuzeti obavijesti na njegovo ime. Tako je unatoč tomu što Zakon o parničnom postupku propisuje potpuno drukčije, čak i to da članovi kućanstva koji su punoljetni moraju preuzeti obavijesti. Trebalo i policajca ovlastiti da ima pravo, kad shvati da je problem samo nesporazum, odustati od privođenja umjesto da bespogovorno mora provesti nalog jer je rano jutro i suca ne može dobiti na telefon prije početka radnog vremena suda.