Drugo polugodište bit će još teže zbog prilagodbe gospodarskom padu

Na mikrorazini treba izdržati fazu konsolidacije. Poduzeća moraju utvrditi koje će troškove rezati u nižoj gospodarskoj aktivnosti. Na makrorazini očekujemo blagi postupni oporavak

razgovarala Gordana Gelenčer

Nikad prije analitičari nisu bili traženi kao sada, kad mjerimo koliko još trebamo čekati da se otisnemo od dna krize. Pod svaku cijenu želimo dobre vijesti. No optimističan nije ni Žarko Miljenović, glavni savjetnik guvernera HNB-a, koji ima odličan pogled na ekonomska zbivanja (11 je godina bio Zabin glavni ekonomist, a prije toga pet godina direktor Državnog zavoda za makroekonomske analize i prognoze). Ne zalaže se za preveliku pomoć države poduzećima, ponajmanje za diranje u tečaj zacementiran stabilizacijskim programom iz 1993., u čijoj je izradi sudjelovao.

• Zelenilo na svjetskim burzama ulijeva nadu da smo se otisnuli od dna i krenuli prema izlazu iz krize. Jesmo li doista?
- Kretanja na burzi zrcalo su promjena u sentimentima investitora na svjetskim tržištima kapitala i upućuju na mogućnost oporavka. No ta su tržišta još veoma volatilna, pa iako je burza dobar signal, ne jamči siguran oporavak. Ima i drugih indikatora poput očekivanja potrošača i poduzetnika koji su se odlijepili od dna. U Hrvatskoj posljednji podaci o industrijskoj proizvodnji pokazuju uzlazni trend; ona sada raste 0,4 posto na mjesec. No treba još vidjeti hoće li se to ustaliti.

• Kakve su prognoze za drugi dio godine?
- Na mikrorazini sada treba izdržati fazu konsolidacije. U poduzećima treba prilagoditi mnogo toga. Mora se utvrditi koji će se troškovi rezati: zaposlenost, radno vrijeme, plaće, investicije, zalihe, trebaju restrukturirati financiranje. Druga će polovina godine biti teška upravo zbog prilagodbe nižoj gospodarskoj aktivnosti. Na makrorazini očekujemo blagi postupni oporavak.

• Analitičari su se zajedno s rejtinškim agencijama našli na optuženičkoj klupi jer nisu na vrijeme prepoznali dolazak krize.
- Kad se, kao sada, dogode sistemski poremećaji, mogu nastati nagli lomovi koje nikakve prognostičke metode nisu mogle prepoznati. U normalnim vremenima, kad se ekonomija kreće normalnim ciklusima, te metode dosta dobro funkcioniraju i prognoze su prilično pouzdane. No financijski je sustav poseban gospodarski segment, on ima mikrofokus i makroposljedice, a nema ‘specijalista’ koji bi to mogli prepoznati.

• Nitko nije predvidio da će se u Hrvatskoj cijela kriza prelomiti isključivo preko leđa realnog sektora. Možda smo se mogli bolje pripremiti da je bilo upozorenja?

- To je svakako manje zlo nego da smo imali i bankarsku krizu. Do nas je kriza stigla kao dvostruki eksterni šok: realni zbog pada izvozne potražnje i financijski zbog pada priljeva kapitala. Pad kreditiranja, investicija i osobne potrošnje te pad izvoza zbog manje vanjske potražnje snažno su se odrazili u prvom tromjesečju. No to koincidira s kretanjima u Europi. Ako Njemačka pada šest ili sedam posto, nema izgleda da mi rastemo. Sami ne možemo mnogo napraviti. Ne možemo provoditi ekspanzivnu politiku, financirati deficite jer bez priljeva kapitala to nije moguće.

• Čini se da osim guvernera nikoga previše ne zabrinjava to što je država gotovo potpuno istisnula poduzeća s kreditnog tržišta.
- Tu se u monetarnoj sferi ne može ništa učiniti. Izvor je nelikvidnosti u prekinutu dotoku inozemnog kapitala i sporoj prilagodbi u realnom sektoru. Podaci pokazuju da je u četiri ovogodišnja mjeseca vanjski dug povećan otprilike 450 milijuna eura. Lani je to u isto vrijeme priljev bio otprilike dvije milijarde. To je glavni uzrok svih poremećaja. Investicije se smanjuju, banke su usporile kreditiranje, nema izvozne potražnje, pa je normalno da ekonomija pada. Inozemni kapital jednostavno nemamo čime supstituirati.

• Hrvatski izvoznici rješenje vide u krajnje selektivnom uvozu jer EU ulaže milijarde u subvencioniranje svog izvoza. Bi li to pomoglo?
- Nema govora o tolikim subvencijama. EU uglavnom subvencionira poljoprivredu. Sve drugo subvencionira na horizontalnoj razini, inovacije, tehnološki napredak. Većina je potpora sada dana autoindustriji, i to poticanjem potrošnje, i bankarstvu, ali sigurno ne izravno poduzećima i izvozu jer to ne dopuštaju pravila EU. Politika selektivnog uvoza suprotna je pravilima WTO-a, čiji smo član, pa to ne dolazi u obzir. Kad bi i bilo dopušteno i kad bismo imali sredstava za subvenciju izvoza, to nam ne bi pomoglo kad potražnja kolabira.

• Što se može učiniti?
- Na poduzetnicima je da nađu izvoznu nišu. Ne može država za njih tražiti kupce. Problem je što dio izvoznika ne traži potporu zato što ima izvoz, a nema kapital, nego zato što nema izvoz. Ne mogu se prilagoditi situaciji, a traže da im država ili banke financiraju gubitke. Država za to nema novca.

• Poduzeća upozoravaju i na iznimno velik trošak kapitala, znatno veći nego u EU. Kako ćemo tako biti konkurentni?
- Kamatne su stope kod nas samo jedan do dva postotna boda više nego u EU, i to zbog veće premije na rizik. Rizik je za Hrvatsku dvostruko veći nego za primjerice Slovačku, zato što je ona ne samo u EU nego i u eurozoni. Ali nije toliki problem cijena kapitala koliko manjak kapitala, dakle problem je doći do kredita. Ali samo onima koji zbog neprilagođenosti krizi gomilaju gubitke i nemaju velike izglede za oporavak. No to je dobro jer tjera poduzetnike da se prilagode tržišnim uvjetima, da se snalaze prilagodbom zaposlenosti, plaća, da prodaju dio imovine, pronađu drugo tržište. To je tržišna ekonomija.

• Što ako ugrožena poduzeća prestanu vraćati kredite? Kakva je stabilnost banaka?
- U određenoj će se mjeri to sigurno dogoditi jer će razina aktivnosti biti niža tri do četiri posto, a možda bude i gora. Povećat će se nenaplativa potraživanja. Naši stres-testovi to pokazuju. Međutim, to povećanje neće biti dramatično da bi ugrozilo stabilnost banaka. Banke, naime, imaju dvije rezerve - profit i kapital. Kad smo testirali loše scenarije, izračunali smo da su banke u stanju amortizirati gubitke i sačuvati adekvatnost kapitala dovoljnu da mogu i dalje financirati gospodarstvo.

• A kakve su prognoze za državu?
- HNB je oslobodio dio rezervi bankama da bi država dobila potreban novac, a država se zadužila u inozemstvu - taj je novac uglavnom otišao za refinanciranje dugova, nešto manje za deficit. Ova će se godina nekako pokrpati. Ali onda se otvara problem iduće godine, kad već u prvom tromjesečju dospijeva 500 milijuna eura. To će se ponovno morati tražiti u inozemstvu jer su rezerve banaka iskorištene. Treba se nadati da će se do tada tržišta oporaviti. Ne bude li tako, trebat će ozbiljno rezati proračunske rashode.

• Kriza je otvorila pitanje državnog intervencionizma. Je li na pomolu novi, manje tržišni oblik kapitalizma?
- Ne bih rekao. Većeg otklona u smjeru trajno veće državne intervencije u tržište, odnosno alokaciju kapitala i privatno poduzetništvo, neće biti jer bi to zakočilo glavni razvojni motor, a to su inovacije privatnog sektora, bez kojih nema razvoja ekonomije.

• Je li onda kraj doktrini neoliberalizma?
- Slobodno tržište nema djelotvornijeg supstituta u efikasnoj alokaciji resursa. Sve drugo je znatno lošije. Država je mnogo sklonija praviti pogreške negoli slobodno tržište. Doduše, pokazalo se da financijski sektor mora biti bolje reguliran, ali ne toliko da se uništi inovativnost, jer inovacije u realnom sektoru moraju pratiti inovacije u financijskom.

• Kriza je, možda, pravo vrijeme za preispitivanje makroekonomske politike. Često ste i vi spominjali da su rezultati u Hrvatskoj slični ili bolji nego, primjerice, u Češkoj ili Mađarskoj, koje su nam nekada davno gledale u leđa. Sada je obrnuto.
- Nisu one daleko ispred nas. Napravile su skok u posljednjih 15-ak godina i dostigle nas, to je njihov uspjeh. Ponovit ću ono što već znaju svi koji to žele: zbog političkih okolnosti zakasnili smo na vlak za EU i k tomu za razliku od njih svake godine imamo milijardu eura ‘ratnih’ troškova. Drugo, ne možete imati ulagačku klimu ako nemate monetarnu stabilnost i stabilne banke. Upravo su to dvije najveće stvari koje smo osigurali. Znam da mnogi izvlače argument deprecijacije tečaja Slovenije kao njezina izvoznog aduta. No pritom se zaboravlja da je imala dvostruko veću inflaciju od nas, pa je realni tečaj zapravo aprecirao i imao je sličnu putanju kao i naša kuna.

• Čvrstu kunu zagovara i MMF. Nije li ta institucija u mnogo navrata pokazala svoju nekompetentnost?
- Mi smo dobar primjer države koja je sve najvažnije promjene napravila sama, bez MMF-a. Dok smo osmišljavali stabilizacijski program, bio je suzdržan. Tek kad su izašle prve statistike s inflacijom od jedan posto umjesto 30, povjerovao je u uspjeh.

• Čemu se okrenuti? Uslugama, financijama, proizvodnji?
- To je pogrešno pitanje. Poduzetnici moraju vidjeti za čime vlada potražnja ili je pak potaknuti sami inovacijama. Naravno da će se zemlja koja ima takvu obalu baviti turizmom. Zar nam treba strategija da nam to kaže? Međutim, kako ćemo se baviti turizmom, to je na poduzetnicima. Ekonomska se politika uopće ne treba baviti time tko će što raditi.

• Ne mislite da nam treba strategija?
- Apsolutno ne, to je floskula koja živi u našem socijalističkome mentalitetu. Radio sam na barem 3-4 strategije. Onaj čas kada je jedna završena već se tražila druga, jer u prvoj nije pisalo da je neka industrija i neko poduzeće strateško. To znači da neće moći tražiti subvencije, pa dok nema strategije u kojoj će biti navedeni potražitelji, nijedna neće biti dobra. Država koja se odlučila za slobodno tržište ne treba strategije.

• Koja je onda uloga države?
- Država se mora brinuti o institucionalnom okviru, zdravstvu, socijalnim uslugama, tehnološkom napretku, obrazovanju, pravnom sustavu, izvršavanju obveza plaćanja itd. To su strateške stvari u koje se država mora upletati, ali u realnom sektoru nema što raditi.