Država mora odmah zaustaviti nove infrastrukturne projekte

Daljnja ulaganja neće utjecati na ekonomski rast. Tako bi se otvorile mogućnosti za snižavanje poreznog oterećenja i dodatne fiskalne rabate kojima bi se ostvarili potrebni transferi prema poduzećima radi povećanja kapitalne opremljenosti i ubrzavanja investicija

Piše: Damir Novotny
[email protected]

Najnovija javna rasprava o tečaju nacionalne valute kao mogućem katalizatoru povećanja konkurentske sposobnosti hrvatskih poduzeća na međunarodnom tržištu ne samo da je potpuno promašena već po svom neozbiljnom diskursu zrcali duboku odlučnost aktera ekonomskih politika za zadržavanje statusa quo. Nesposobnost domaćih poduzeća u postizanju konkurentske prednosti na globaliziranim tržištima zasigurno se ne može riješiti monetarno-tehničkim upravljanjem tečaja hrvatske kune. Čak i da je to moguće, a bio bi dosad neviđeni presedan da se na visokoj razini javne potrošnje i fiskalnog deficita, kakvima svjedočimo u hrvatskoj ekonomiji, promijeni aprecijacijski u deprecijacijski smjer, održivo povećanje inozemne potražnje za domaćom robom i uslugama ne bi se ostvarilo.
Zbog visoke opće zaduženosti i već vidljivog usporavanja ekonomskih aktivnosti Hrvatskoj doista ozbiljno prijeti dugogodišnja stagnacija, kao što to tvrdi jedna strana u recentnoj raspravi o tečaju.

Velike ekonomije, naime, uvelike ovise o domaćoj potrošnji te se radi obrane od recesije ekonomskim politikama potiče domaća potražnja. Danas to čini američka Vlada kombinacijom fiskalnih i monetarnih mjera. Kineska Vlada zbog pregrijanog izvoza, koji se uvelike temelji na niskoj cijeni radne snage, ekonomskim mjerama potiče razvoj kupovne moći domaćeg stanovništva i jačanje unutarnje potražnje. Međutim, u malim ekonomijama poput hrvatske ekonomski se rast ne može temeljiti isključivo na domaćoj potražnji već ekonomska politika mora biti u funkciji jačanja inozemne potražnje odnosno domaće ponude. Ipak, samo tečajnom politikom nije moguće poticati inozemnu potražnju ako, s druge strane, zbog manjka privatnih investicija domaća ponuda robe i usluga nema odgovarajući rast.

Mnogi se slažu da je dosadašnji ekonomski okvir, unutar kojeg se gospodarski rast generirao snažnim rastom potrošnje javnog sektora i sektora domaćinstava, posve iscrpljen. Jednako tako ne može biti prijeporno da izvoz robe i usluga unatoč kontinuiranom rastu ni približno ne može biti dovoljan da bi pokrio sve veći uvoz, a posebno ne može osigurati održivi ekonomski rast u situaciji zaustavljanja javnih investicija. Deficit na računu razmjene s inozemstvom, koji ublažavaju izvoz usluga i transferi, kontinuirano se produbljuje. Visoki rast cijena energenata i agrarnih proizvoda na svjetskim tržištima putem uvoza tih roba dodatno produbljuje taj deficit, ali unosi i nestabilnost u domaću ekonomiju te izaziva prateći rast domaćih cijena. U takvim okolnostima posve je besmisleno pothranjivati iluziju o tome da je moguće održavati dosadašnju stabilnost nacionalne ekonomije.

Za ekonomsku politiku, uključujući i monetarnu i tečajnu politiku, danas je najvažniji izazov kako se prilagoditi eksternim šokovima i uvezenoj inflaciji, a ne kako uz velike troškove braniti nestabilnost koja je neobranjiva. Neusporedivo je važnije pitanje što mogu Vlada i HNB učiniti u koordiniranim mjerama i politici kojima bi se stimulirale investicije i olakšao položaj domaćih poduzeća na međunarodnom tržištu. Rastom izvoza mogu se vanjski šokovi amortizirati i tečajni rizik prenijeti natrag na međunarodno tržište. Ako se kreatori ekonomske politike, jednako na strani Vlade kao i na strani Središnje banke, ne odluče na kreiranje i provođenje snažnog zaokreta sadašnjeg smjera, što je po mnogočemu malo vjerojatno, s pravom možemo očekivati snižavanje stopa rasta izvoza i ukupnog ekonomskog rasta te akumuliranje inflatornog naboja koji će u konačnici srušiti mit o makroekonomskoj stabilnosti.

Sadašnje stanje hrvatske ekonomije obilježavaju ozbiljni strukturni problemi koje je dodatno produbljivala kontinuirana desetogodišnja fiskalna ekspanzija. Jednako kao što na ekonomski rast može negativno utjecati niska razina infrastrukturnih ulaganja, tako i prekomjerne investicije, iznad preporučljive granice od pet posto BDP-a, što je slučaj u Hrvatskoj, znatno smanjuju šanse dugoročnoga ekonomskog rasta. Postoji, naime, jasna veza između ekspanzivne fiskalne politike, vanjskotrgovinskog deficita i aprecijacije domaće valute. Međutim, jednako tako više je nego jasna korelacija između prekomjernih javnih ulaganja i sposobnosti poduzeća za akumulaciju kapitala potrebnog za privatne investicije.

Toliko zagovarana izvozna ekspanzija hrvatskih poduzeća nije moguća bez investicija u poslovne kapacitete i investiranja u razvoj poslovanja na međunarodnom tržištu. Dostupnost proizvodnih i visokih tehnologija danas omogućava da poduzeća ulaganjem u tehnologije stvore pretpostavke konkurentnosti. Za ulaganja je, međutim, potreban kapital. Ekspanzija fiskusa, iako pozitivno djeluje na jačanje tržišta kapitala, zapravo usisava raspoloživi domaći i strani investicijski potencijal koji bi se u suprotnome mogao koristiti za investicije u privatnom sektoru. Na taj način ekspanzivna javna potrošnja neposredno negativno utječe na ekonomski rast.

Rast cijena Vlada posve pogrešno pokušava zaustaviti direktnom ili indirektnom kontrolom unutarnjih cijena, što će prije ili poslije izazvati dodatne troškove. Najbolji je primjer energetski sektor koji akumulira goleme gubitke i smanjuje svoj investicijski kapacitet zbog pritisaka na cijene iz političke sfere. S druge strane, fiskus iscrpljuje svoje kapacitete na (pre)skupom nastavku cestogradnje, dajući tako pogrešne signale cijelom sektoru graditeljstva, ali i nastavljajući transferirati javni novac tim privatnim poduzećima. Građevinska poduzeća, koja su najveći dobitnici fiskalne ekspanzije, enormno povećanje svog kapitala nisu iskoristila za širenje poslovanja na inozemnim tržištima. Rijetke iznimke u nastojanju pozicioniranja izvan domaćeg tržišta koriste se dampinškim cijenama, odnosno akumulirani kapital iscrpljuju za dobivanje poslova na kojima će u pravilu gubiti. Transferi prema brodogradnji i željezničkoj logistici također znatno opterećuju budžetske rashode. Nažalost, malo je vjerojatno da će sektori hrvatske ekonomije koji su bili korisnici neposrednih i posrednih transfera iz javnog proračuna, odnosno državne intervencije, osim agrarnog sektora, koji danas doživljava svoju renesansu, ostvariti potrebnu efikasnost da bi u dugom roku mogli biti konkurentni na otvorenom tržištu.

U takvoj se situaciji Vlada, a pritom podrazumijevamo i Narodnu banku, mora odvažiti i postaviti posve novi okvir ekonomskie politike. Održavanje bezuvjetne stabilnosti cijena mora se, budući da zbog uvozne inflacije i nagomilanih strukturnih problema to nije moguće, neodložno napustiti. Ne postoji razlog zašto bi se pod svaku cijenu zadržavale cijene energenata na niskoj razini. Upravo suprotno, Vlada mora liberalizirati tržište energije, unijeti dodatne elemente konkurentnosti i na taj način otvoriti prostor tržišnom uravnoteženju cijena. Inflacija koja se može ugraditi u cijene nije najveća tragedija (dakako, pritom ne mislimo na hiperinflaciju) i zapravo Vladinom sektoru odgovara jer se povećavaju fiskalni prihodi.

Sve veće fiskalne prihode potrebno je, međutim, rezervirati za transfere prema privatnim kompanijama kojima bi se na taj način povećao prostor za otvaranje novog investicijskog ciklusa. Rast cijena hrane može se neutralizirati jedino poticanjem rasta domaće proizvodnje, izvozom hrane te poticanjem konkurentnosti u sektoru maloprodaje, a ne državnom kontrolom cijena ulaznih sirovina i repromaterijala. Središnja i lokalne države moraju bez odlaganja zaustaviti planiranje daljnjih infrastrukturnih i javnih projekata te ih odložiti za neka buduća vremena. Dosadašnja ulaganja više su nego dostatna za potrebe gospodarskog sektora i u tom smislu daljnja ulaganja neće utjecati na ekonomski rast. Tako bi se otvorile mogućnosti za snižavanje poreznog oterećenja i dodatne fiskalne rabate kojima bi se ostvarili potrebni transferi prema poduzećima radi povećanja njihove kapitalne opremljenosti i ubrzanja investicija.

Hrvatska narodna banka ne samo da može već i mora postupnim snižavanjem obvezne rezerve banaka na razinu primjerenu zemlji-kandidatkinji za punopravnu članicu EU i EMU osloboditi pedesetak milijardi kuna, trenutačno imobiliziranih, i na taj način dodatno povećati likvidnost bankarskog sektora. Ne želi li HNB selektivno djelovati na kreditnu ekspanziju banaka, dakle oslobođeni kreditni potencijal svojim mjerama kanalizirati prema investicijama u privrednom sektoru, kreditno zasićenje domaćinstava može jamčiti da dodatna likvidnost bankarskog sektora neće biti usmjerena na potrošačke kredite i produbljivanje vanjsko-trgovinskog deficita. Presedan koji je ovih dana učinjen oslobađanjem dijela obvezne rezerve banaka za refinanciranje dospjelih obveza središnje države u ovoj godini ne samo da je potpuno pogrešan, jer ponovno preusmjerava kapital u državu, već i ozbiljno narušava kredibilitet monetarne vlasti.

Alokacija domaćeg i uvoznog kapitala putem tržišta kapitala, u koje su neodmjerenim predizbornim politiziranjem uvučeni društveni segmenti koji nisu investitori, već korisnici državnih socijalnih transfera, nakon ispuhivanja tržišnog balona ulazi u svoju realističniju fazu. Vlada, međutim, mora poreznom politikom, poput uvođenja poreza na kapitalnu dobit na špekulativne kratkoročne transakcije, obeshrabriti kratkoročne ulagače koji destabiliziraju tržište i poreznim rabatima stimulirati dugoročne ulagače kao što je to napravila njemačka Vlada u razdoblju nakon ujedinjenja dviju njemačkih država i obnove istočnih pokrajina.