Država treba poslodavcima dati olakšice za obrazovanje uz rad

Potrebne su radikalne promjene u kvotama za visoko obrazovanje u korist prirodnih i tehnoloških znanosti. Da bi se dugoročno mogao jamčiti dotok potrebnih kadrova, već sada treba povećati broj sati matematike i hrvatskog jezika tijekom cijelog obrazovanja

Piše: Ivan Vidaković, glavni direktor IBM-a Hrvatska i član Nacionalnog vijeća za konkurentnost

Svjedoci smo sve bržeg globalnog i nezaustavljivog tehnološkog razvoja koji su mnogi prepoznali kao svoju fantastičnu razvojnu šansu. Gotovo nema države koja nije definirala obrazovanje kao stratešku odrednicu i obznanila inovativnost kao ključan razlikovni činitelj u borbi za povećanje konkurentnosti i životnog standarda građana.

Iako smo danas suočeni s izazovima globalne konkurencije, ekonomije veličina, tehnoloških i drugih limita, živimo u vrijeme globalnog okruženja koje nikada prije u povijesti nije pružalo tolike šanse.
Razumijevanje onoga što nam donosi budućnost postaje ključno, a specijalizacija i fokusiranje jedina moguća opcija za one koji nemaju, uvjetno rečeno, neograničen pristup resursima. Međutim, jedna vrsta resursa postaje dominantna, a to su popularno zvani ljudski resursi ili, u novije vrijeme, još popularnije - ljudski potencijal.

Inovativnost ljudskih potencijala neposredno je povezana s kvalitetom i kvantitetom obrazovanja i predstavlja conditio sine qua nonekonomije, odnosno društva znanja. Europska unija je, ne tako davno, donijela Lisabonsku deklaraciju u kojoj stoji da će do 2010. biti najjača svjetska ekonomija koja će se temeljiti na upravljanju znanjem! U isto vrijeme SAD je izjavio da će do istoga vremenskog roka biti najjača svjetska ekonomija koja će se temeljiti na korištenju tehnologije. U čemu je razlika? Ni u čemu! Za one koji toga nisu svjesni, nema upravljanja znanjem bez tehnologije!

IBM je, relativno nedavno, naručio studiju procjene broja novootvorenih radnih mjesta globalno. I studija je donijela brojku - 91 milijun. Podrobnija procjena prognozirala je da će se samo u SAD-u do 2010. otvoriti do sedam milijuna radnih mjesta na području nanotehnologija, do tri milijuna radnih mjesta na području biotehnologija, a u sljedeće bi dvije godine milijun i pol novo otvorenih radnih mjesta trebalo biti otvoreno na području ICT-a...

Dakle, nameće se pitanje gdje će se otvoriti onaj spomenuti 91 milijun radnih mjesta? U svakom slučaju na lokacijama koje će ih dočekati spremne i dokazati da osim demonstrirane želje, financijskih i organizacijskih mogućnosti itd., imaju dovoljan dotok (tehnološki) obrazovane, inovativne, prilagodljive i motivirane radne snage. U potonjemu deklarativnost ne pomaže, nego samo brojke.

Može li se Hrvatska boriti za svoj dio globalnog kolača? Apsolutno! Može li se Hrvatska sadašnjim pristupom obrazovanju boriti za svoj dio globalnog kolača? Da, ali na žalost samo za mrvice!
A gdje je bojno polje za tu bitku? Ponajprije u školskim i fakultetskim učionicama. Danas se upravo u hrvatskim učionicama školuju budući borci za dio hrvatskog globalnog kolača. To je investicija u našu (žarko želim) svijetlu budućnost.

Problem je u tome da je ta borba brutalna i danas se vodi u svakome kutku kugle zemaljske. I upravo se svatko, od pojedinca, tvrtke do nacije, ponaša iznimno sebično - svatko je kovač svoje sreće. A upravo zahvaljujući razvoju tehnolgije, ponajprije informatičke i komunikacijske, ta je bitka danas globalna. Koliko je do poslodavaca, neovisno o tome je li riječ o komercijalnim tvrtkama, javnim institucijama ili državnim administracijama najvažnije bitke vode se upravo za talente! Danas ne postoji sustav u svijetu koji za trajanja te bitke mirno spava. Jednako tako, nema države koja vjeruje da ima dobar obrazovni sustav.

Prije nekoliko mjeseci skup vodećiih američkih poslovnih ljudi uputio je apel, tj. zvono za uzbunu američkoj administraciji na temu visokog obrazovanja. Naime, od ukupnog broja američkih studenata samo 17 posto ih je upisano na učilišta prirodnih i tehničkih znanosti! Svjetski prosjek je 27 posto. A u Kini - 52 posto! Da bismo uopće mogli razvijati uslužnu ekonomiju, koja se temelji na znanju, moramo imati i tehnološki i visoko obrazovane kadrove. Nedavno obavljena analiza pokazala je da hrvatska na godinu ‘proizvede’ 600 do 680 diplomiranih inženjera ICT struke! Apsolutno i bezuvjetno premalo! Ima li se još na umu da približno 50 posto danas zaposlenih unutar iste struke ima samo srednju školsku spremu, to, na žalost, ne ostavlja previše prostora za manevar.

Situacija definitivno nije bezizgledna, ali točno je da prostora za manevar nema mnogo, a i vrijeme prebrzo teče. Nacionalno vijeće za konkurentnost predložilo je prioritete i dalo svojih 55 preporuka za povećanje konkurentnosti. Obrazovanje je bilo i ostalo prioritetom broj jedan! Vlada je prihvatila preporuke i prema nekim procjenama oko 85 posto preporuka već je obuhvaćeno različitim procesima primjena. Ali tu ne smijemo stati.

Sada je potrebno sljedeće: 
a) više se usredotočiti na kvalitetu
b) ubrzati uvođenje promjena.

Osobno vjerujem da su potrebne radikalne promjene u načinu dodjele kvota za visoko obrazovanje u korist prirodnih i tehnoloških znanosti (ovdje mislim i na financijska sredstva i na broj studenata, profesora i znanstvenih novaka). Da bismo dugoročno mogli jamčiti dotok potrebnih kadrova, već sada treba povećati broj sati matematike i hrvatskog jezika tijekom cijelog obrazovanja. Zašto hrvatskoga? Zato jer je činjenica da su nam nove generacije funkcionalno sve nepismenije.

Također treba povećati efikasnost studiranja, makar bili prisiljeni uvesti i postotak prolaznosti. Samo obrazovanje mora se fokusirati na studenta s ciljem kreiranja upotrebljivih i konkurentih kadrova, oboružanih 'mekim' vještinama (kao što su npr. etičnost, komunikacijska i prezentacijska vještina, timski rad, poduzetnost, sposobnost rješavanje problema itd). Funkcionalna i informatička pismenost te znanje jezika pritom trebaju, dakako, biti polazna točka. Imajući na umu da se u tehnologiji kao vrijeme 'poluraspada znanja' smatra razdoblje od dvije i pol godine (to znači da se nakon dvije i pol godine polovina od onoga što ste naučili smatra zastarjelim) prijelaz na Bolonju sjajno se poklopio.

I, napokon, reforma obrazovanja ne može se provesti bez nastavnika! Stoga je potrebno značajno i kontinuirano poboljšavati standard nastavnika uz posebne beneficije za one koji će kreirati tehnološku i matematičku bazu. Zašto? Zato da bi najbolji mogli odgajati najbolje! Teško je očekivati da će najbolji matematičari ili informatičari s veseljem ulaziti u obrazovni sustav i stavljati svoje znanje i motivaciju na raspolaganje budućim hrvatskim borcima za bolji standard.

Krajnje je vrijeme da obrazovanje vežemo pupčanom vrpcom uz ekonomsku konkuretnost. Ako smo dosad vjerovali da smo u transformaciju obrazovanja ugradili agresivne ciljeve, moramo ih još dodatno pojačati, a implementaciju ubrzati. Međutim, samo formalno obrazovanje nije dovoljno. Kontinuirano obrazovanje posebice je važno s obzirom na brzinu i količinu promjena. Kontinuirano obrazovanje preduvjet je za cjeloživotno obrazovanje.

Da bismo potaknuli taj trend u Hrvatskoj, pogotovo kod pojedinaca koji već jesu u radnom odnosu, smatram da bi poticaj države bio dovoljan za pozitivan pomak (npr. olakšice poslodavcu za minimalan broj dana proveden na godinu na obrazovanju uz rad). Da bismo izgradili konkurentno društvo, moramo postavljati visoke ciljeve, počevši od najranijeg obrazovanja. Samo tako možemo očekivati i odlične rezultate jer, kao što sam već naglasio, bitka za talente i za dio hrvatskoga globalnoga kolača već je počela.