Država većinu poduzetnika usmjerava u trgovinu i uvoz

Ako ekonomska politika potiče i omogućava veću dobit u uvozu i trgovini, poduzetnik i vlasnik neće investirati u proizvodnju i izvoz. Također, ako položaj i dobit poduzetnika ovise prije o njegovoj podobnosti nego o položaju na tržištu, njegovo će ponašanje biti adekvatno tom okruženju

Piše: dr. Dražen Kalogjera, Veleučilište Vern

Vlade deset godina proklamiraju važnost održavanja makroekonomske stabilnosti. To je neosporno vrlo važna kategorija. Međutim, iza nje se godinama prikrivalo mikroekonomsko, često neracionalno, neefikasno i nepoželjno ponašanje

Danas se brojni političari i gospodarski stručni krugovi analitički propituju u kom pravcu se kreće hrvatsko gospodarstvo, opterećeno s jedne strane neriješenim problemima i teškoćama dosadašnjeg razvoja a s druge strane neizvjesnošću i recesijskim pojavama koje donosi budućnost globaliziranog svijeta. U tim pristupima naročitu pažnju zaslužuju, prema svojoj obuhvatnosti i visokoj profesionalnosti, stavovi i poruke guvernera Hrvatske narodne banke dr. Željka Rohatinskog izneseni u uvodnom izlaganju na konferenciji za novinare 13. studenoga. 2007.
U zaključku izlaganja guverner Rohatinski izražava želje svih 'da se i u 2008., a naročito u idućim godinama ubrza ekonomski rast, znate i koje se stope spominju. To nije nemoguće. No, taj bi rast trebao biti utemeljen na sasvim drugačijim osnovama nego dosad'.

Očito, osnove na kojima se zasnivao dosadašnji ekonomski rast treba mijenjati. To je više-manje jedinstveno stajalište, jer su te osnove i glavni, iako ne jedini, uzrok stagflacije i najvećih problema hrvatskoga gospodarstva, među kojima su: nedopustivo veliki deficit tekuće bilance plaćanja, posebno deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom, visoka razina zaduženosti i države i poduzeća i građana, neusklađeni regionalni razvoj i, danas najaktualniji, povratak inflacije, zasad više upozoravajući nego zabrinjavajući. No, koje osnove treba mijenjati i u kom pravcu, s kakvom ulogom države i s kojim mjerama i instrumentima, stavovi i mišljenja nisu tako jedinstveni. Da bi se ostvario takav ekonomski rast, koji bi nam stvorio pretpostavke da se novostvorenom vrijednošću riješimo i dvostrukog deficita tekuće bilance plaćanja i nezaposlenost i dr., potrebno je prije svega identificirati uzroke i pojave koji su izazvali postojeće stanje i koji su doveli hrvatsko gospodarstvo u predrecesijsko stanje.

Uzroci razvojnog zaostajanja za drugim tranzicijskim zemljama i stagnantnog stanja hrvatskog izvoza, što je najbolji pokazatelj opadanja konkurentske sposobnosti hrvatskih poduzetnika, sigurno su brojni. Rat i ratna razaranja znatno su pridonijeli takvom stanju. Međutim, mnogo je važnija činjenica da makroekonomski sustav i gospodarska politika u petnaestogodišnjem kontinuitetu, bez obzira koja je stranka bila na vlasti, nisu djelovali u najmanju ruku poticajno da se ostvaruju ciljevi koji mogu hrvatsko gospodarstvo učiniti konkurentnim za pridruživanje Europskoj uniji.
Pitanje uzroka stagnantnog razvoja hrvatskoga gospodarstva u proteklom desetljeću može se i drugačije formulirati.

Ako su gospodarski rast i izvoz strateški prioritet svake nacionalne ekonomije, a u malim zemljama i pitanje njihovoga razvojnog opstanka, i ako su jedini nosioci i subjekti izvoza poduzeća i poduzetnici, onda su krucijalna pitanja daljnjeg razvoja hrvatskoga gospodarstva i njegovog uključivanja u europske integracije i priključivanja procesima globalizacije: Zašto hrvatski poduzetnici nisu u proteklom desetljeću investirali i ne investiraju, barem ne dovoljno, u izvozne programe, posebno proizvodne, pa i one uslužne usmjerene na izvoz. Zašto ne ostvaruju izvoz na razini zemalja s kojima se možemo uspoređivati? Je li poduzetnički potencijal hrvatskoga gospodarstva ispod poduzetničkog potencijala drugih zemalja, primjerice Slovenije, Mađarske, Slovačke, koje ostvaruju izvanredne rezultate u proizvodnji i izvozu?

Koji su razlozi i objašnjenja da poduzetničke aktivnosti nisu bile ni kvantitativno ni kvalitativno dovoljne da pokrenu gospodarski rast dovoljan ne samo da se dostigne predratna razina, nego još više da se sustignu razvijeniji? Zašto robni izvoz hrvatskoga gospodarstva već deset godina stagnira i ne pokriva ni polovinu uvoza, da su njegovi pomaci malo gore malo dolje i da pritom, koliko god izvoz stagnira, uvoz pokazuje izuzetno dinamičan rast i praktički se u istom razdoblju utrostručio? Napokon, zašto je Hrvatska danas najzaduženija tranzicijska zemlja i zašto naš rast i razvoj mogu rasti pretežno na zaduženosti i domaćoj potrošnji?

Osnovno objašnjenje polazi od činjenice da se poduzetnik u pravilu ponaša racionalno, tj. da pokušava s najmanje napora i troška ostvariti maksimalnu dobit. Stoga ako poslovno i političko okruženje, posebno privredni sustav i ekonomska politika zemlje, potiču i omogućavaju veću dobit u uvozu i trgovini, za očekivati je da će poduzetnik i vlasnik investirati prije u te djelatnosti nego, primjerice u proizvodnju i izvoz. Isto tako, ako položaj i dobit poduzetnika ovisi više o njegovom političkom položaju i položaju u političkom i gospodarskom sustavu, o njegovoj podobnosti umjesto o položaju na tržištu, njegovo će ponašanje biti primjereno tom okruženju.

Kao bitni makroekonomski faktori konkurentnosti ističu se: fiskalni sustav, sustav ekonomskih odnosa s inozemstvom, posebno politika tečaja, carinska i zaštita deviznog sustava, monetarno-kreditna politika, posebno kamatna politika, pravni sustav, od zemljišnih knjiga do pravne zaštite i funkcioniranja sudstva, radno zakonodavstvo, djelovanje javne uprave na svim razinama, od općine do republike, i njena sposobnost poticanja konkurentskih sposobnosti ekonomskih subjekata i, napokon, obrazovni sustav, od temeljnog obrazovanja do obrazovanja poduzetnika, odgovarajućih stručnjaka i menadžera. Pritom treba posebno imati u vidu da većina navedenih makroekonomskih faktora konkurentnosti mogu i pojedinačno i zajednički obezvrijediti i najkvalitetnije individualne sposobnosti poduzetnika.

Samo jedna mjera ekonomske politike dostatna je da bitno umanji konkurentsku sposobnost poduzetnika i da ga dovede u stečaj ili usmjeri prema drugim alternativnim aktivnostima i rješenjima. Primjerice, s kamatnom stopom dvostruko i višestrukom većom od one koju imaju konkurenti na europskom tržištu svakom je hrvatskom poduzetniku u startu konkurentska sposobnost znatno umanjena. Ako su fiskalna opterećenja prevelika jer je država preskupa, ako nerealni tečaj smanjuje cjenovnu konkurentnost na razvijenim tržištima Europske unije, ako su carinske barijere nerazmjerno visoke, ako pravni sustav ne funkcionira i dr., onda poduzetnik i s nadljudskim sposobnostima i najboljim informatičkim obrazovanjem i obrazovnom infrastrukturom neće moći na razvijenim tržištima Europe i globaliziranog svijeta izdržati konkurenciju onih koji djeluju u zemljama u kojima su ti makroekonomski i društveni uvjeti neusporedivo povoljniji.

Dok se s makroekonomskim čimbenicima konkurentnosti ne izjednačimo s razvijenijim zemljama, posebno sa zemljama Europske unije, nećemo moći zadovoljiti jedan od temeljnih kopenhaških kriterija za uključenje u Europsku uniju, i ako je hrvatskim poduzetnicima zahvaljujući ekonomskoj politici i mjerama vlada profitabilnije uvoziti nego izvoziti, investirati u trgovinu a ne u proizvodnju, ako im je omogućeno ostvarivati dobit zahvaljujući državnom intervencionizmu i političkoj podobnosti, onda će se veliki dio njih tako i ponašati.

U osnovi gospodarske politike vlada deset godina u kontinuitetu dominirao je stav da je održavanje makroekonomske stabilnosti najvažniji zadatak i cilj vlade i temeljna pretpostavka da će poduzetnici u tim okvirima pokrenuti široki zamah restrukturiranja i dinamiziranja rasta, izvoza i zapošljavanja. Međutim, iza makroekonomske stabilnosti, koja je sigurno vrlo važna, godinama se prikrivalo mikroekonomsko, često neracionalno, neefikasno i nepoželjno ponašanje.