EU se ne mora voljeti, ali se za ulazak mora pripremati

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

U igri su deseci lobija i nužno je obrađivati mnoge od njih ne bi li se u složenoj igri došlo do rečenice u nekoj smjernici koja će odgovarati specifičnim interesima hrvatskih tvrtki

Na pitanje kako uspijeva pobijediti na brojnim javnim natječajima koje raspisuju poduzeća u državnom vlasništvu, uspješni, srednje veliki hrvatski poduzetnik mi je prije nekoliko godina jezgrovito objasnio: 'Sva je mudrost u tome da dovoljno rano saznaš kada tvrtka namjerava raspisati neki natječaj. Šest mjeseci prije raspisivanja trebaš se naći s odgovornim u tvrtki koji će dobiti zadatak pisanja teksta natječaja. Uspiješ li mu 'pomoći' u pisanju natječaja, izgledi da pobijediš na njemu su 50 posto. Čekaš li pasivno da se natječaj pojavi u novinama - izgledi su ti pet posto!'

Te sam se priče sjetio ovoga tjedna, za trodnevnoga boravka u Bruxellesu, nakon razgovora s nekoliko profesionalnih lobista u sjedištu Europske komisije. Svi su naglasili potrebu da hrvatske tvrtke, njihove asocijacije, ali i državne ustanove, na vrijeme definiraju svoje interese i onda ih, u krajnje složenom sustavu europske administracije, pokušaju 'uvaliti' u nova pravila igre. Istina je da se još može nešto učiniti utjecajem na hrvatska ministarstva, ali otkako je Hrvatska postala legitimni kandidat za članstvo u EU, pravila igre zapravo se kroje u Bruxellesu.

Nedostatak kvalitetne strategije komuniciranja pregovaračkih timova i Vlade u cijelosti prema poslovnoj javnosti, dovodi nažalost do toga da većina hrvatskih poduzetnika i menadžera nije svjesna složenosti izazova koji već dolaze (i autora ove kolumne na prvi posjet Bruxellesu nije potaknula državna administracija, nego predstavnici Nacionalnog vijeća za konkurentnost i HGK-a, točnije Goran Radman, Vesna Trnokop Tanta i Mira Lenardić).

Lobisti, naravno, navijaju da dobiju poslove, ali uzme li se i to u obzir, ne može se zanemariti njihova upozorenja. Svi su jedinstveni kako je naivno vjerovati da se problemi energetike, prehrambene industrije ili neke druge hrvatskoj važne djelatnosti mogu riješiti tako da premijer Sanader nazove svoje kolege u Austriji i Njemačkoj, pa da oni svojim autoritetom pomognu hrvatskim interesima (a to se onda 'plati' nekom povoljnom koncesijom za njihove interese u Hrvatskoj). Lobisti tvrde da u EU danas više nema izrazitih centara moći.

U igri su deseci lobija i nužno je obrađivati mnoge od njih ne bi li se u složenoj igri došlo do neke rečenice, u nekoj novoj smjernici koja odgovara specifičnim interesima hrvatskih tvrtki.
Stvari su još složenije nego što se čine. Nije dovoljno saznati koji činovnik piše neki prijedlog zakona ili tumačenja. Da bi se obradio, treba znati hoće li ostati na mjestu dok traje proces, koji su mu interesi, koje taktike primijeniti...

Jednako tako, važno je što prije saznati kakvi se zakoni pripremaju. Ako se na mnoge od njih i neće moći utjecati - svaki razumni vlasnik ili menadžer planirat će kako im se prilagoditi. Primjera radi, upravo je objavljeno da Europska komisija planira od 2011. uvesti kontrolu onečišćenja koje uzrokuju avioni. Sasvim je sigurno da će to utjecati na Croatia Airlines, a indirektno i na cijenu putovanja u Hrvatsku, pa bi, dakle, moglo utjecati i na Hrvatskoj prevažni turizam.

Pristup hrvatskih poslovnih ljudi, kojima država propušta objasniti važnost priprema za europska pravila igre (bez obzira na datum ulaska), mogao bi se svesti na to da oni igraju samo na domaćem tržištu (čak 65 posto tvrtki nema nijednog kupca izvan Hrvatske). Problem je u tome što proces pristupanja EU otvara vrata strancima, pa bi se i u obrambenoj utakmici mogao pretrpjeti težak poraz. Sasvim je legitimno biti protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ali odgovorni biznismeni ne mogu iskazivati svoje protivljenje ignoriranjem onoga što se sprema.

 Kraj