Eurogrupa kreće u rat protiv visokih menadžerskih plaća

Prosječna plaća direktora u Francuskoj porasla je 58 posto 2007. godine, a švicarski UBS tvrdi da su ih visoke naknade za menadžere natjerale na veće rizike, što je rezultiralo velikim gubicima na području drugorazrednih hipoteka

Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]

Na vrhuncu svoje karijere u Vinciju, francuski graditeljski div Antoine Zacharias, predsjednik dotične kompanije, imao je plaću od nekoliko milijuna eura, bogatu mirovinu i dioničke opcije vrijedne 250 milijuna eura. Sve to ipak nije bilo i dovoljno. Prije dvije godine francuska financijska policija ušla je u Vinci kako bi istražila kupnju namještaja za Zachariasovu luksuznu kuću u Parizu koji je kupio preko tvrtke. Zacharias je uz obilnu otpremninu 2006. godine otpušten, ali je tužio kompaniju tražeći 81 milijun eura jer ga je tvrtka navodno spriječila u korištenju nekih dioničkih opcija. Slučaj ozloglašen u Francuskoj priveden je kraju ovog mjeseca kada je sud presudio protiv Zachariasa.
Slučaj Zacharias pokazuje da bi se europski direktori trebali zabrinuti.

Čak i kad je riječ o iznimnom uspjehu - dionice Vincija skočile su deveterostruko tijekom devet godina koliko mu je na čelu bio Zacharias, a prihodi su se utrostručili, na 26 milijardi dolara - mišljenje o visokim menadžerskim naknadama žestoko se okrenulo. Jean-Claude Juncker, predsjednik grupe ministara financija Europske komisije (Eurogrupe), nedavno je direktorske naknade nazvao ‘socijalnom pošasti’ i zahtijevao akciju. Kad je francuski poslovni časopis L’Expansion izračunao da je prosječna plaća direktora u državi porasla 58 posto 2007., ministrica financija Christine Lagarde rekla je kako je to ‘skandalozno’ i zaprijetila regulacijom, a na problematiku su se nedavno osvrnuli i francuski i njemački predsjednici Sarkozy i Kohler.

Nizozemci će ‘udariti’ porezima

Uđemo li u veliku recesiju uz otpuštanje radnika, a menadžerima se i dalje budu isplaćivali golemi iznosi, to će biti loše za reputaciju kapitalizma, kaže direktor jedne britanske osiguravateljske tvrtke. Pod udarom kritike posebno su se našle banke. Ne samo da ih se okrivljuje za kreditnu krizu nego su i neke od njih, primjerice švicarski UBS, priznale kako su ih visoke naknade za mandžere natjerale na veće rizike, što je rezultiralo velikim gubicima na području drugorazrednih hipoteka. Novi zakonski propisi u vezi s plaćama direktora već se probijaju i u nizozemski parlament. Taj bi zakon, ako prođe, odredio 500 tisuća eura kao iznos godišnje plaće ili otpremnine na koji se ne bi plaćao dodatni porez. Njemački SPD pokušava progurati sličnu legislativu, no njegov koalicijski partner na čelu s kancelarkom Angelom Merkel, zasad se tome opire.

Europska komisija, pak, sprema odgovor na žalbu Eurogrupe. Koliko je, dakle, pretjerana direktorska plaća u Europi? Sasvim sigurno da je znatno porasla u proteklih deset godina, s obzirom na to da su se europske tvrtke morale natjecati u svjetskim okvirima za menadžerski talent. Šefovi stranaka trenutačno vode sedam od 40 najjačih tvrtki u Francuskoj i pet od najjačih 30 u Njemačkoj. Bonusi u stilu SAD-a i dugoročni planovi stimulacija sada su postali norma. Europske tvrtke uspoređuju plaću sa sličnim međunarodnim grupama u svojim industrijama, a ne s domaćim rivalima, tvrde konzultanti. Ipak, riječ je još tek o djeliću onoga što se isplaćuje u SAD-u, s obzirom na to da europski menadžer zarađuje u prosjeku tek 40 posto od prosjeka svojega dokazano superuspješnoga kolege u SAD-u, zemlji financijske krize.

EU direktori zarađuju manje od Amera

Najvažnije je, međutim, da su europske kompanije, čini se, odlučnije od američkih u povezivanju uspjeha s naknadom. Tvrtke u Europi tendiraju striktnije definirati uvjete za dugoročne stimulacije i nagrade nego što je to slučaj u SAD-u. Tamo, primjerice, dioničke opcije često nisu vezane uz uspješnost, dok europske kompanije uglavnom vezuju kriterij uspješnosti s bilo kojim oblikom nagrađivanja dionicama, i obično se uspoređuju s glavnim konkurentom. Takav se sustav plaćanja ponekad pokaže neisplativim. Dan Vasella, šef Novartisa, švicarskog farmaceutskog diva i omiljena meta protivnika visoke naknade, zaradio je 14 milijuna dolara prošle godine, 33 posto manje nego 2006., zato što nije uspio ispuniti zadane ciljeve.

Prošle je godine Francuska uvela novu mjeru, potpunu novost u dosadašnjoj praksi, kojom i otpremnina ovisi o uspjehu, što je neobično s obzirom na to da se samo bonusi i planovi dugoročnih stimulansa određuju na taj način. Tako je potkraj svibnja Alcatel-Lucent, proizvođač telekomunikacijske opreme, promijenio ugovor sa svojim CEO-om Patricijom Russo, u svrhu usklađivanja s tim zakonom. Ode li ili bude li otpuštena nakon siječnja sljedeće godine, otpremninu će dobiti samo ako kompanija postigne 90 posto zacrtanih prihoda ili 75 posto operativnog profita tijekom tog razdoblja. S druge strane, stručnjaci za naknade žale se da novi zakon otežava otpuštanje loših menadžera. No, nezasluženi ‘zlatni padobrani’ najviše razbješnjuju javnost, pa se vlade nastoje ponajprje s takvima obračunati.

Razlike unutar Europe

Postoje i velike razlike unutar same Europe kad je riječ o naknadama za direktore. Kompanije u skandinavskim zemljama i Nizozemskoj, dakle u izrazito egalitarističkim društvima, obično plaćaju manje nego njemačke, francuske ili britanske. U potonje dvije koriste se dioničke opcije, dok kompanije drugdje više vole davati ‘besplatne’ dionice. Upotreba dioničkih opcija, nikad toliko popularna u Europi koliko u Americi, zapravo opada u većini zemalja. Drugi je trend kod uvrštenih tvrtki kopiranje platne strukture private equity tvrtki, kako bi izbjegle gubitak najboljih ljudi. Na taj način direktori ulože dosta vlastitog novca u tvrtku, ali dobiju mnoge dodatke na svoju godišnju plaću u slučaju da uspiju ostvariti iznimno dobre rezultate.

I dioničari sve više utječu na direktorske naknade, čime se približavaju američkim kriterijima. Primjerice, u Nizozemskoj, Švedskoj i Norveškoj dioničari imaju obvezujuće pravo glasa kad je riječ o kompenzacijskim paketima, dok u Britaniji imaju neobvezujuće. Osim toga, neke španjolske i švicarske tvrtke počele su samoinicijativno nuditi takvo pravo dioničarima. Iako je pravo glasa u Britaniji uvedeno prije četiri godine i dioničari sada imaju mnogo bolji uvid u strukturu naknada direktora, to nije imalo efekta na iznose i obujam isplata, pa one i dalje neobuzdano rastu. Naravno, nije uopće moguće točno odrediti razinu direktorske plaće, pa će i dioničarima biti teško spriječiti goleme isplate, čak i kad bi to željeli.