Europa još nema zajedničke strategije

Dosadašnji odgovor EU na krizu uglavnom se odnosi na smanjivanje kamatne stope, pa je tako prošlog tjedna Europska središnja banka najavila smanjenje kamatne stope za tri četvrtine postotnog boda, na 2,5 posto, što je povijesni rekord

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Kriza, koja i dalje nesmiljeno traje, pokazala je da ekonomija ipak još ima snage narugati se ekonomskom geniju i njegovu akumuliranom znanju o proteklim krizama, ali otrkila je i neke druge, vjerojatno zanimljivije pojedinosti. Tako se mnogi koji to prije nisu razumjeli mogu iz prve ruke uvjeriti u kojoj je mjeri ekonomija živ organizam, prilično vižljast kad je riječ o ekonometrijskim metodama i samouvjerenosti ekonomskih znalaca. No, ponuđene su i neke mnogo pragmatičnije lekcije koje iz dana u dan već očajne vlade počinju ubrzano usvajati. Prvo, samo monetarni pristup održavanja ekonomskih tokova očito nije dovoljan. Nužna je kombinacija fiskalne i monetarne politike, pogotovo u situaciji u kojoj monetarnim vlastima polako ali sigurno ponestaje instrumenata i ideja. Dosadašnji odgovor uglavnom se vrtio, i vrti se, oko konstantnog smanjivanja kamatne stope u nadi da će se ono pozitivno odraziti na ekonomiju. To se, zasad, ne događa. Tako su kamatne stope srezane u antologijskim razmjerima prošlog tjedna, kad je Europska središnja banka najavila smanjenje kamatne stope za tri četvrtine postotnog boda, na 2,5 posto, što je povijesni rekord. Sličnom logikom povele su se i švedska te Engleska središnja banka spustivši troškove posuđivanja za 175 bodova, odnosno za daljnjih jedan posto, u engleskom slučaju na dva posto.

S druge strane, predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet izrazio je zabrinutost takvim sumanutim rezanjem kamatnih stopa, ustvrdivši da je sada nužno izbjeći pretjerivanje u suprotnom smjeru koje bi dovelo do prevelikih rezanja. Ukratko, središnjim bankama ponestaje municije i ne uspiju li vlade putem fiskalnih mjera pokrenuti nacionalne ekonomije, recesija bi mogla sljedeće godine prerasti u dugotrajnu i bolnu krizu bez svjetla na kraju tunela. Panika koja se širi već mjesecima zabetonirala je teze o štednji i prikupljanju sredstava sa sve katastrofalnijim učinkom na krvotok ekonomija. Tome u prilog ide i izjava Tricheta koji tvrdi kako još nema jasnih znakova kreditne stiske u eurozoni i presušivanja pozajmljivanja. A opet, negdje nešto ozbiljno ne valja. O daljnjim mogućnostima jeftinijeg posuđivanja Trichet, gotovo ljut, nije želio špekulirati jasno dajući do znanja kako je lopta sada u nogama fiskalnih vlasti, odnosno nacionalnih vlada.

Britanija igra na potrošnju

Fiskalni paketi i reakcije pojedinačnih vlada, pak, dovode do još jedne neugodne spoznaje - ne postoji univerzalna ekonomska mudrost za spas ekonomije i samo će vrijeme pokazati tko je bio pametniji. Razlike u pristupu zaista su velike, dok je samo jedna stvar zajednička svim europskim vladama. Svima je bjelodana nužnost obilnih fiskalnih paketa radi stimuliranja ekonomije, no načini su raznoliki i maštoviti.

Primjer koji je vjerojatno najviše uzburkao inače temperamente ekonomske duhove jest onaj Velike Britanije, općenito zemlje koja je nekako najbrže reagirala na situaciju. Gordon Brown možda neće biti zapamćen kao nadobudni incijator poput francuskog predsjednika Sarkozya, ali će zato svakako biti osoba koja je prva, vrlo hrabro, pokušala ponuditi odgovor na krizu, učinivši to, k tome, vrlo kontroverzno. Posebnost britanskog koncepta proizlazi iz stavljanja naglaska na potrošnju i gotovo dijametralno suprotnog pristupa problemu putem izravnog upumpavanja adrenalina u onemoćalu ekonomiju.

Najsporniji je element smanjenja poreza na dodanu vrijednost koji je hladnim znojem oblio kolege u Francuskoj i Njemačkoj. Nakon kontrole štete, novčanih injekcija oboljelim financijskim institucijama, fokus je sada usmjeren na realnu ekonomiju i potrošnju, koju Brown doživljava kao ključ reanimacije ekonomije. Pravilno uočivši kako moderni kapitalizam počiva isključivo na potrošnji koja ga perpetuira u rast, shvatio je da njezin pad vodi u raspad sustava. Prevedeno, to znači porezne olakšice i vladine projekte teške 30 milijardi eura, odnosno još veći deficit.

Njemačka ne želi dijeliti pare

Mnogi unutar same Britanije prilično su se uplašili takvoga snažnog zaduživanja, i to ne bez razloga s obzirom na to da je riječ o hazarderskom kockanju u kojem se može dobiti mnogo, ali i izgubiti još više. Predbacuje se dugoročna neodrživost, ali se propušta vidjeti da cilj nije dugoročan rast, nego vraćanje ekonomije iz mrtvih. Jednom oživljena, ekonomija se lakše nosi s povećanjem poreza i vraćanjem na staro. Cilj je, naime, prekinuti paniku i vratiti povjerenje, što je apsolutni prioritet u ovom trenutku.

Francuska i Njemačka, pak, odlučile su se za nešto umjereniji pristup. Francuski paket, težak 26 milijardi eura, u središte stavlja investicije a ne potrošnju, no analitičarima ni to nije dobro jer će to samo ograničeno i kratkoročno utjecati na ekonomiju. Slušajući njih, vjerojatno ne bi trebalo ništa napraviti, iako je činjenica da za ostvarenje takvoga plana neminovno treba mnogo vremena za snažniji efekt, vremena kojega nema. Investiranje u prijevoz, energetsku infrastrukturu i poboljšanje protoka novca ključni su pojmovi u ovom slučaju.

Nekako najnevoljkija u cijeloj priči o uplitanju države jest Angela Merkel, njemačka kancelarka i stalni izazivač nereda u europskim redovima, već dovoljno rastočenima pojedinačnim interesima, kojoj je krajnje mrsko daljnje razbijati kasicu prasicu i dijeliti novce. Bez obzira na to Gornji dom Njemačkog parlamenta Bundesrat je odobrio njemački odgovor na krizu, vrijedan 32 milijarde eura, koji uključuje i porezne olakšice, iako ne kroz sporni porez na dodanu vrijednost, a inspiraciju poteže iz istog vrela kao i francuski, u jačanju investicija, nježnijoj ruci države u naplati poreza i pomoći malom i srednjem poduzetništvu.