Europa pronašla djelotvoran lijek, pitanje je kakve će mu biti nuspojave

Teško postignuto zajedništvo zasad je spasilo EU od produbljivanja krize, u najcrnjem scenariju i od financijskog sloma. Kriza je zasad sanirana, riješena na znatno kvalitetniji i bezbolniji način nego u SAD-u. Naravno, kao i uvijek, otvaraju se novi problemi

Piše: Đuro Njavro, dekan ZŠEM-a

Gotovo svaka kriza posljednjih desetljeća u pravilu aktualizira istu dvojbu. Je li Europska unija samo dobro uređeno najveće i najbogatije svjetsko tržište s više od 500 milijuna potrošača ili je nešto više od toga. Ako, primjerice, u pokušaju raščlambe te nedoumice uzmemo u obzir samo događaje u ovom stoljeću, s punim pravom možemo reći da 'politička Europa' izrasta polako i sporo. Često je to nedovoljno brzo za potrebno djelovanje u svijetu gdje globalni problemi, politički, ekološki, a ovih dana i ekonomsko-financijski, jednako tako traže i globalni odgovor. Najnovija financijska kriza potekla iz SAD-a, snagom povezanosti globalne ekonomije i globalnih komunikacija, prelila se na europske burze i banke. Američki plan spašavanja financijskog sustava, iako velik, sa svojih 850 milijardi dolara javnog novca pokazao se nedovoljnim. Globalna kriza tražila je globalni odgovor, bilo jedinstven u američkom slučaju ili usuglašen u slučaju EU zemalja.   

U proteklim godinama brojni su primjeri, npr. iračka kriza, pokušaj donošenja Ustava EU, odnosi s Ruskom Federacijom i Kinom, nespretnosti u vezi s priznanjem neovisnosti Kosova, neizvjesnost u vezi s Lisabonskim sporazumom… koji nedvojbeno ukazuju da je EU danas još uvijek prečesto neoperativan, razjedinjen. To otežava vođenje prepoznatljive zajedničke politike. Razlozi za takvo stanje su brojni, a kao najvažnije možemo izdvojiti raznoliko povijesno nasljeđe, posebnost interesa svake od članica, raznolike veze u ostatku svijeta, a poglavito sa SAD-om. Zato je nošenje s aktualnom globalnom financijskom krizom bila velika provjera sposobnosti Europe da očuva svoje i pridonese stabilnosti svjetskih financija. Jedan veliki test.

Ne treba čuditi što je i postojeću financijsku krizu na svjetskim tržištima kapitala, a koja je rezultat prije svega poslovanja u novom, nedovoljno reguliranom području financijskih izvedenica, kombiniranog s neodgovornom maštovitošću 'financijskih inženjera' te neodgovornim ponašanjem i poslovanjem brokera i menadžmenta unutar američkoga financijskog tržišta i sustava, Europska unija, na početku, dočekala nespremna i nejedinstvena.
U razmimoilaženju prednjačili su upravo najveći i najrazvijeniji. Njemačka, tj. kancelarka Angela Merkel, odmah je odbila prijedlog francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja o osnivanju zajedničkoga europskog fonda s početnim kapitalom od oko 300 milijarda eura kako bi se pomagalo bankarskom sustavu kad god i bilo gdje bi to bilo potrebno. Kad se vidjelo da je stav službenog Berlina nepopustljiv, francuska ministrica gospodarstva Christine Lagarde rekla je da je fond samo jedno od mogućih rješenja, posebice za zaštitu banaka u manjim zemljama članicama.

No, ni taj kompromis za Njemačku nije bio prihvatljiv. I što se onda događa? Sarkozy demantira da je riječ o francuskom prijedlogu, ministrica Lagarde sada tvrdi da nije postojala konkretna namjera osnutka fonda ni točan iznos početnoga kapitala…, a u isto se vrijeme u javnost pušta tvrdnja da je prijedlog zapravo nizozemski, što je službeni Den Haag odmah demantirao. S druge strane, predsjedatelj Vijeća ministara financija članica eurozone i premijer Luksemburga Jean-Claude Juncker pokušao je pronaći 'sredinu' te je izjavio da zajednički fond nije potreban jer je europski bankarski sustav stabilniji od američkog, ali se zalaže za zajedničku strategiju protiv mogućeg rizika bankrotiranja, a ne da se svaki pojedini bankrot promatra pojedinačno kao cjelina za sebe. O čemu je riječ i zašto takvi prijepori? Naprosto zbog činjenice da je Merkel strahovala da bi takav fond mogao dovesti do toga da njemački porezni obveznici snose troškove sanacije banaka u drugim državama.  
 
Dok u prvim danima listopada traju ta prepucavanja i spinovi između službenog Berlina i Pariza, a financijska se kriza, s elementima panike, prelijeva i širi, iz Londona stiže vijest da će britanska Vlada za osam najvećih banaka staviti na raspolaganje 50 milijardi funti. Usporedo s tim planom britanski premijer Gordon Brown iznosi i prijedlog o osnivanju europskog fonda s početnim kapitalom od dvanaest milijardi funti za pomoć malim poduzetnicima. Takav fond bi, prema Brownu, omogućio malim poduzetnicima u Europskoj uniji da odmah dobiju novac koji im je potreban kako bi nastavili zapošljavati osoblje i pružati potrebne usluge. Službeni se London takvim mjerama i planovima nametnuo kao netko tko donosi rješenja i ne iscrpljuje se do beskonačnosti u raspravama poput 'što bi bilo kad bi…' ili 'treba ovo, treba ono, ali…'

Odgovor s 'kopna' nije trebalo dugo čekati. Francuski predsjednik Sarkozy saziva za nedjelju, 12. listopada, žuran sastanak eurozone. Prije sastanka Merkel i Sarkozy pokazuju jedinstvo. Zajednički se fond više ne spominje. Nakon sastanka sve odiše slogom. Dogovorene su mjere. Likvidnost se stavlja na raspolaganje vladama, bankama koje to žele stavlja se na raspolaganje kapital, ali uz uvjete, pokreće se trgovina uz jamstva i mijenjaju se pravila o bilanciranju. Drugim riječima, prihvaćen je britanski plan prema kojem države članice mogu preuzeti udjele u bankama kako bi spriječile njihov stečaj i da države jamče kredite koje daju jedna drugoj. Sukladno tome, vlade su spremne dati jamstva za refinanciranje banaka do kraja 2009., kako stoji u zajedničkoj deklaraciji. Rezultati, sada se već može reći, tog povijesnog sastanka postali su poznati već sutradan. Portugal je objavio da će svom bankarskom sustavu dati jamstva u iznosu od 20 milijardi eura, Francuska 300, Njemačka 470…

Stoga se može ustvrditi da je teško postignuto zajedništvo, zasad, spasilo EU od produbljivanja krize, u najcrnjem scenariju i od financijskog sloma. Kriza je zasad sanirana, riješena na znatno kvalitetniji i bezbolniji način nego u SAD-u. Stampeda štediša, od kojeg se najviše strahovalo, na banke i podizanje depozita, sigurno neće biti. Europa je sačuvala svoju stabilnost i presudno pomogla očuvanju stabilnosti i promjeni trenda u globalnom financijskom sustavu. Naravno, kao i uvijek, otvaraju se novi problemi. Ima li lijek nepovoljne popratne pojave i kakve?
Polaže li takva brzina i razina socijalizacije pojedinačnih propusta financijaša i bankara temelje još većoj neodgovornosti u budućnosti? Znači li taj presedan da se države može relativno brzo i relativno lako financijsko-medijskim pritiscima natjerati da posegnu u džepove poreznih obveznika, pravdajući to upravo njihovim interesom?

Je li uopće moguće imati stabilnost modernoga financijskog sustava i njegovih institucija kad su one postale toliko izložene psihološkoj i medijskoj manipulaciji? Kako govoriti o stabilnosti u okviru trajnih, nerealnih očekivanja rasta? Sva ta i brojna druga pitanja tražit će odgovor u idućim mjesecima. Vrijeme i mir za traganje za tim odgovorima upravo je kupljeno.Kao prvo, postavlja se pitanje je li se model današnjega financijskog sustava potpuno urušio ili je to što se danas događa samo greška u sustavu koja se može popraviti.  

No, ako se države tako lako odlučuju za nacionalizaciju kao jedinu mjeru za spas, jer je zapravo o tomu riječ, onda se može zaključiti da su neregulirana tržišta 'maštovitih financijskih izvedenica' povezana s neetičnošću i pohlepom 'financijskih inženjera' uzdrmala temelje sustava slobodnog poduzetništva. Ohrabrilo je to sve one koji ni dosad nisu imali mnogo povjerenja u tržište i slobodno poduzetništvo kao sustav da počnu kritizirati. Stoga ne treba čuditi kako se prebrzo i olako već otvaraju rasprave o tome kako se Putinov model vladanja u Ruskoj Federaciji, u jednakoj mjeri kao i kineski, polako pojavljuju kao moguće alternative. 

To je, istina, već viđeno prije nekoliko godina kad su države, poput Francuske, nemilice subvencionirale razna područja stradala energetskom krizom. Drugim riječima, država ponovno postaje ne samo regulator, već iznimno 'važan igrač', a nije pretjerano reći i 'vlasnik' tržišta. Ipak, sve to je daleko preuranjeno. Ova kriza globalnih financija, držimo, ne vodi u napuštanje tržišta i slobodnog izbora u ekonomiji, već traži novu primjerenu regulativu tržišta. Kriza ponovo u žarište postavlja i pitanje poslovne etike i odgovornosti, ona svjedoči koliko snage tržišta mogu biti socijalno razorne ako nema vrijednosti i etike tržišnih aktera.

Vrijeme pred nama donijet će mnogo posla za sve one koji mogu pridonijeti boljem razumijevanju zašto je svijet ušao u globalnu financijsku krizu, kako izgradnjom bolje regulative, nadzora spriječiti njeno ponavljanje i kako platiti troškove štete koju je prouzročila a da se što je manje moguće to odrazi na gospodarsko usporavanje. U tomu bi i razmatranje hrvatskih iskustava iz 90-ih godina, gdje smo se u teškim okolnostima nosili s problemima banaka, neizgrađene regulative, poljuljanih vrijednosti, izgradnje tržišta i slobodnog poduzetništva te rekonstrukcije cijeloga financijskog sustava moglo biti zanimljivo i vrijedno. I od najmanjih se može naučiti.