Europljani na energentima ruše američki plan izolacije Irana

Unatoč sankcijama Iran već ima ugovor sa Sinopecom iz Kine i SKS-om iz Malezije, a sada i sa Švicarcima, koji su, da ironija bude veća, diplomatski predstavnik SAD-a u Iranu. Uskoro će se potpisati i ugovori s grupacijama poput Totala, Royal Dutch Shella i OMV-a

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

SAD i njegovi saveznici zabrinuti su da bi njihove sankcije nametnute Iranu mogle biti ugrožene novim valom europskih ulaganja u iranski strateški plinski sektor. Teheran je već ugovorio poslove s kineskim i malezijskim tvrtkama prekinuvši tako dugotrajnu investicijsku sušu u svom energetskom sektoru, a Washington se posebno uznemirio nedavnim postizanjem dogovora s jednom švicarskom grupom. Novonastala situacija prijeti razotkriti sve manji američki utjecaj na strateške odluke stranih kompanija. Iako su SAD i njegovi saveznici uspjeli uvjeriti Vijeće sigurnosti da Iranu nametne tri paketa sankcija protiv njegova nuklearnog i raketnog programa i banaka, isto se nije protegnulo na iranski energetski sektor. Sve je donedavno neformalni američki pritisak u kombinaciji s teškoćama poslovanja u Iranu, izgleda, bio dovoljan da odvrati mnoge kompanije od potpisivanja ugovora s Irancima.

Neformalno, doduše, stvar je nešto drukčija, a pouzdani izvori govore i o tome da u Iranu, putem nešto sofisticiranijih zaobilaznih mehanizama poslovanja, ima mnogo američkih kompanija. Na kraju krajeva, bitno je da profit završi u pravom džepu, sve između tek je tehnikalija. Sada, pak, SAD ozbiljno strahuje da bi postignuti dogovor na 25 godina između Elektrizitats-Gesellschaft Laufenburga i Irana mogao ohrabriti i druge da se upuste u osvajanje iranskog plinskog sektora usprkos opetovanim pozivima američke administracije na sankcije protiv neposlušne zemlje. A plina, kao i nafte, imaju dosta, što posebno zabrinjava 'Amerikance i njihove saveznike', od kojih, kako sada stvari stoje, mnogi nemaju problema u mirenju uloge iranskog poslovnog partnera s ulogom velikog i odanog američkog prijatelja.

Švicarska vlada objavila je da bi ugovor mogao dosegnuti vrijednost od 27 milijardi eura.
- Zabrinutost proizlazi iztoga što bi taj ugovor mogao poput Austrijanaca ponukati i druge da potvrde svoje energetske investicije u Iranu i da bi kompanije poput francuskog Totala mogle slijediti njihove primjere i potpisati svoje ugovore - izjavljuje zapadni diplomat.
Ističe da je EGL-ov ugovor prekinuo dugo razdoblje ograničavanja europskih kompanija na neobvezujuće ugovore razumijevanja s Iranom. Dodaje da se mnogo pozornosti posvećuje sankcijama iranskim bankama, ali investicije u energetski sektor Iranu mnogo su važnije. Ta zemlja, naime, ima drugu najveću zalihu plina na svijetu, a izvozi mnogo manje od potencijala. Primamljivo? Prilično.

Amrikanci ljuti na Švicarce

Flynt Leverett, bivši savjetnik za Bliski istok u američkom Vijeću nacionalne sigurnosti, kaže da se povećava pritisak na neameričke kompanije da zaključe ugovore s Iranom s obzirom na sadašnje ugovore s Teheranom Sinopeca iz Kine i SKS-a iz Malezije. Washington je toliko bijesan kad je riječ o švicarskom poslu da su već počeli stizati i pomalo djetinjasti prijedlozi za preispitivanje uloge Švicarske kao diplomatskog predstavnika SAD-a na Kubi i u Iranu. Švicarci, pak, odgovoraju da nema nikakvih sankcija koje bi branile investicije u iranski energetski sektor, što je točno, i da je svrha ugovora o isporuci plina koji je EGL potpisao olakšati energetsku nestašicu u Italiji. Gotovo 30 godina Švicarska pruža kvalitetne usluge predstavništva SAD-u u Iranu, rekao je glasnogovornik švicarskog ministarstva vanjskih poslova. Internetska stranica američke ambasade u Bernu zatrpana je nizom pitanja o ugovoru o opskrbi plinom, eksplicitno dovodeći u pitanje švicarsku ulogu. Tamošnji službenici kažu samo da Švicarska 'trenutačno' ima mandat predstavljanja SAD-a.

Slijedom ugovora neki su europski vođe izrazili zabrinutost novim investicijama u ukapljeni prirodni plin, sektor u kojem su neke grupacije poput Totala, Royal Dutch Shella i OMV-a već postigle preliminarne dogovore, ali ih još nisu formalizirale. Iran je te kompanije upozorio da ugovore moraju formalno zaključiti do lipnja ili će investicije potražiti potražiti drugdje. Uzimajući u obzir energetske potrebe svijeta i zamah nekih ekonomija, to ne bi trebao biti problem, a toga su, očito, te kompanije i svjesne. S druge strane, političari kao da su gluhonijemi, pa je tako Gordon Brown neki dan pozvao na jačanje sankcija i njihovo proširivanje na ukapljeni plin. Royal Dutch Shell se, izgleda, baš ne slaže.

Kazne samo na riječima

Europski diplomati spekuliraju da je vrlo malo vjerojatno da će EU pristati na formalne sankcije u iranskom energetskom sektoru u bližoj budućnosti. Umjesto toga posvetili su se iranskoj banci Melli. Mnogo bezbolnije. Diplomati tvrde da je Brownova izjava pokušaj povećanja političkog pritiska na investicije u taj sektor. Prema američkim zakonima investicije veće od 20 milijuna dolara u iranski energetski sektor mogu dovesti do 'mjera odmazde'. Što to točno znači, nije jasno, no i sâm Leverett priznaje da su mogućnosti Washingtona ograničene.
- EU bi nas uspješno mogao odvesti na sud (Svjetske trgovinske organizacije) i dobiti slučaj. Hojatullah Ghanimi Fard, šef međunarodnih poslova u iranskoj Nacionalnoj naftnoj kompaniji, rekao je da Iran legitimno servisira međunarodne energetske potrebe.

U svakom slučaju, riječ je o nemogućoj situaciji za SAD, koja samo služi kao još jedan primjer njegova sme manjeg utjecaja u svijetu i međunarodnim gospodarskim odnosima. Osim toga što kupaca ima koliko hoćete, što znači da te europske kompanije nemaju izbora čak i da žele udovoljiti nerealnim i neozbiljnim američkim zahtjevima upitne motivacije, očito je i da Amerikanci imaju vrlo ograničen arsenal mogućih kazni i odmazde. Saveznici ih u posljednje vrijeme vrlo polako ali očito napuštaju, bar neformalno, jer svima postaje jasno odakle vjetrovi pušu: Sarkozy i Brown jedno, Total i Shell nešto sasvim drugo. Problematična ekonomije još problematičnijih ekonomskih prognoza, politika koja sve više gubi dodir s realnošću, sve manja vojna moć zbog nestanka ozbiljnih prijetnji svjetskoj sigurnosti - SAD je sve manje poželjnja partija. S druge strane, bez plina se i nafte ne može, a kako SAD tim energentima ne obiluje, izgleda da nema konja za tu utrku.