Europski model regionalizma u utrci s globalizacijom

Tradicionalno europsko oklijevanje i oslanjanje na inicijative SAD-a ne bi nadalje smjelo biti osobina europske politike jer bi nakon završetka razdoblja ubrzanog proširenja specifična težina Europske unije u međunarodnim odnosima mogla početi opadati. Zato upravo sada EU treba preuzeti svoj dio odgovornosti za uspostavljanje nove globalne arhitekture

Piše: Željko Ivančević

Obilježavajući pedesetu obljetnicu postojanja, Europska unije nema vremena za sveobuhvatne analize proteklih vremena i dugačka slavlja, već se mora hitno suočiti sa sadašnjim i nadolazećim globalnim izazovima. Ti su izazovi prije svega vidljivi u pitanjima upravljanja svjetskim gospodarskim procesima i svim popratnim pojavama fenomena koji se kolokvijalno naziva globalizacijom. Svjetski gospodarski sustav, razvijan na krilima globalizacije. u posljednjem desetljeću osim uspjeha u liberalizaciji gospodarskih aktivnosti sve se češće suočava i s problemima koji bi mogli prouzročiti ozbiljnije potrese širokih razmjera ne pokušaju li se naći kvalitetni odgovori za otvorena pitanja i modaliteti za popravljanje dijelova aktualnog sustava koji ozbiljno škripe.

Slaveći svoj zlatni jubilej Europska unija raspolaže brojnim mogućnostima, ali i velikom obvezom provođenja nužnih reformi. Iskušenja s kojima se u posljednje vrijeme suočavala Europska unija u pokušaju jačanja ubrzanoga i stabilnog institucionalnog razvoja ne bi se smjeli promatrati samo s obzirom na izostanak očekivane podrške građana ustavnim promjenama već na osnovi potrebe da se osigura dugoročni kredibilitet kod građana Unije na osnovi potvrđene sposobnosti suočavanja s pitanjima globalnog razvoja.

Rezultati ispitivanja javnog mišljenja pokazuju visoku razinu potpore građana Europske unije zajedničkom djelovanju u vanjskoj politici, međunarodnim, posebno ekonomskim odnosima i obrambeno-sigurnosnim pitanjima.
Da bi se upustila u aktivnosti na tim područjima, Unija mora računati s promjenama sve vidljivijima posljednjih godina. Cjelovita slika međunarodnih odnosa i pozicije pojedinih aktera znatno su promijenjeni. Glavne svjetske institucije, koje su bile stupovi svjetskoga gospodarskog razvoja, suočavaju se s problemima. Svjetska je trgovačka organizacija i protekle godine neuspješno pokušala provesti pregovore u kojima više nije dovoljno usuglasiti stavove Sjedinjenih Država i Europe.

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond sve više gube na važnosti pokušavajući se, uglavnom neuspješno, prilagoditi novim okolnostima u kojima novi igrači na čelu s Kinom igraju svoje uloge. Globalno zatopljenje niti deset godina nakon Protokola iz Kyota nije dobilo odgovarajuće primjenjive odgovore, a problemi opskrbe energijom, vodom i drugim sirovinama tek dobivaju obrise mogućih globalnih katastrofa. Sva ta otvorena pitanja i rastući problemi pokazuju da dosadašnja praksa usmjeravanja globalnih gospodarskih razvojnih pitanja kroz relevantne svjetske institucije i pod izravnim vodstvom Sjedinjenih Američkih Država više nije formula koja jamči efikasno rješavanje nagomilanih problema. Nove složenije okolnosti i novi igrači stvaraju vrlo zahtjevne situacije na globalnoj razini nepoznate u prethodnim razdobljima bilo kome od važnih sudionika u međunarodnim odnosima osim – Europskoj uniji. Usprkos svim teškoćama, Europska je unija bila laboratorij u kojoj se uspješno osnivala supranacionalna vlast na regionalnoj razini i zato bi aktualna, otvorena i sve više zabrinjavajuća pitanja svjetskoga ekonomskog poretka mogla biti samo novi izazov za globalno širenje europskog modela i korištenje europskih iskustava.

Međutim, situacija i nije tako jednostavna kao što bi se na prvi pogled moglo činiti jer za uspješan razvoja budućih globalnih odnosa, koji će se temeljiti i na europskim iskustvima u kojima će Europska unija zacijelo imati važnu ulogu, treba riješiti klasičan europski problem nedostatka vodstva ili vođa. Za nužne pomake koje zahtijevaju globalni problemi nisu dovoljni političari i nacionalni lideri, nego snažni državnici. Tradicionalno europsko oklijevanje i oslanjanje na inicijative Sjedinjenih Američkih Država ne bi više smjelo biti osobina europske politike jer bi nakon završenog razdoblja ubrzanog proširenja specifična težina Europske unije u međunarodnim odnosima mogla početi opadati. Zato upravo sada Europska unija treba preuzeti svoj dio odgovornosti za uspostavljanje nove globalne arhitekture. Jedan od preduvjeta za novo pozicioniranje Europske unije u redefiniranju novoga svjetskog poretka jest i jačanje vanjskopolitičkog predstavljanja Unije i efikasniji sustav unutarnjeg usuglašavanja.

Novom proaktivnom vanjskom politikom i svojom vizijom globalnoga ekonomskog razvoja Europska bi unija mogla potvrditi svojim građanima da je sposobna i za svjetske izazove pa bi to moglo osigurati potporu i pozitivno ozračje za rješavanje ustavnih i drugih unutarnjih problema u samoj Europskoj uniji. U tom kontekstu europski model regionalizma može biti odgovor na poznate globalne probleme kojima je zajedničko da se ni uz najveće napore ne mogu pronaći najniži, a primjenjivi zajednički nazivnici kao rješenja prihvatljiva za sve zemlje i za cijeli svijet. Međutim, u takvim okolnostima upravo bujaju regionalne inicijative. Akutni globalni problemi na području trgovine, financija i zaštite okoliša moraju se konačno jasnije riješiti.

Pedesetak i više godina stare svjetske institucije morale bi prve slijediti logiku regionalnih razlika i uvažavanja posebnih okolnosti kako ne ih bi uvijek iznova iznenadili potresi u pojedinim regijama, kakvi su bili monetarno financijski šokovi u Aziji i Južnoj Americi. Osim toga, svjetske bi institucije morale dobiti snažniji institucionalni okvir i političku ulogu koja se u izostanku njihove moći pokušala nadomjestiti jačanjem uloge G-7 odnosno G-8. Europsku uniju nakon pedeset godina sporog ali stabilnog razvoja čekaju novi europski, ali prije svega globalni izazovi, pa bi Unija, razvijajući se i reformirajući, morala preuzeti i znatno veću odgovornost za preobrazbu svjetskih institucija i stvaranje novoga svjetskog poretka.