Formalnim dioničarstvom država spašava zadužene klubove

Tržišna vrijednost sportskih dioničkih društava bit će vrlo upitna i svodit će se na određeni brand i prava pri transferu igrača, koja je teško i procijeniti, a još teže kontrolirati

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

               Dugo očekivani Zakon o sportu konačno je početkom lipnja usvojen na zasjedanju Hrvatskog sabora. Od prve njegove verzije interes javnosti za ovaj zakon bio je izuzetan što ne čudi ako se zna da smo, kaa je o sportu riječ, bili zadovoljni jedino sportskim rezultatima - od Janice Kostelić kao neponovljivog fenomena, preko tenisača i rukometaša kao prvaka svijeta pa do bezbrojnih svjetskih, europskih i olimpijskih medalja.

Nitko, međutim, nije bio zadovoljan ne samo s onim Zakonom o sportu iz 1997. godine nego ni s brojnim problemima pa i notornim nezakonitostima, ponekad i kriminalom, ponajprije na teret državnog proračuna i različitih obveznih fondova (zdravstveni, mirovinski). Ipak,vjerojatno najviše 'bode oči' činjenica da nekoliko najvećih nogometnih prvoligaša ima nagomilan dug koji se mjeri u stotinama milijuna kuna samo glavnice, da je postalo 'normalno' poslovati preko paralelnog žiro-računa, da se stavke duga smanjuju ne plaćanjem nego samo zastarom itd.
Svi se slažu da je novi tekst bolji od postojećeg, ali dvojbe nastaju u vezi s pitanjem koliko je ovaj tekst dobar, koliko je mogao ili čak i morao biti bolji i postoji li ili ne u zakonu čarobni štapić koji će sam, svojim normtivnim djelovanjem popraviti stanje.

Posebno je dio zakona, koji se odnosi na preoblikovanje klubova u sportska dionička društva, dosta podijelio i stručnu i ostalu javnost. Dio javnosti bio je dosta ogorčen smatrajući da je cijeli zakon samo pokriće kako bi se (pre)bogatim i bahatim profesionalcima oprostili dugovi a da ih u praksi plate svi porezni obveznici. Na te napade iz redova klubova često se čulo da uopće nije riječ o nekakvu opraštanju nego samo o odgodi naplate kao mjeri od općeg interesa. 

Država je glavni vjerovnik

              Dakle, zakon propisuje da sportska dionička društva mogu nastati osnivanjem novog društva i preoblikovanjem sportskih klubova  udruga za natjecanje u sportsko dioničko društvo. Kreće li se od nule i osniva novo društvo, tu i nema dvojbi. Međutim, pri preoblikovanju zapravo je riječ o nekoj vrsti spašavanja klubova koji su ispunili uvjete za otvaranje stečajnog postupka, najčešće sa samo simboličnom imovinom, ali i s jako visokim (za naše prilike) iznosima koji se isplaćuju pri transferu igrača. Zakon propisuje da se svaki klub za natjecanje može preoblikovati u sportsko dioničko društvo (to je dobrovoljno preoblikovanje), ali da se neki klubovi moraju preoblikovati.

Suština cijelog problema svodi se na to da je postojeće stanje prividne legalnosti jednostavno neizdrživo i za same klubove i za državu koja to više ne može a niti ne smije pasivno promatrati, a što je radila dugi niz godina. Dakle, treba podvući crtu i krenuti drugim putem. Kad bi klubovi imali glavne vjerovnike izvan kruga države i različitih fondova i uopće pravnih subjekata pod kontrolom države, vjerojatno ne bi uopće bilo izgleda za neko preoblikovanje odnosno pretvaranje tražbina u dionice.

Budući da je glavni vjerovnik država u najširem smislu riječi, to je jasno da će Vlada RH u slučajevima obveznog preoblikovanja prenositi svoje tražbine na gradove i općine prema sjedištu kluba i pri tome nametati uvjete, od kojih je ključni da se tražbina pretvori u dionice i da se samo na određeni način kasnije prometuje tim dionicama. Vlada RH to i ne mora učiniti, ali ako tražbine ostanu, od preoblikovanja neće biti ništa i jedini je izlaz stečaj, a u tom slučaju vjerovnici (pa tako i država) neće dobiti ili ništa ili gotovo ništa. Točno je da je to neka vrsta stavljanja pred svršen čin, ali, istini za volju, država je bitnom pridonijela postojećem stanju, neovisno o razlozima kojima se rukovodila.

Ovisni o pomoći gradova i općina

            Kada i ako dođe do preoblikovanja, gradovi odnosno općine imat će na osnovi prijenosa državnih tražbina, većinu dionica i to u pravilu takvu većinu da svi drugi dioničari praktično neće moći učiniti ništa doli čekati moguću dividendu ili pozicioniranje na tržištu koje bi omogućilo trgovinu dionicama ‡ upravo zbog toga ne treba očekivati da bilo tko od manjih vjerovnika uopće prihvati pretvaranje svoje tražbine u dionice.

Tržišna vrijednost takvoga dioničkog društva sigurno je vrlo upitna i svodit će se na određeni brand i prava pri transferu igrača koja je teško i procijeniti, a još teže kontrolirati. Naravno, većinski dioničar može poduzimati brojne mjere, pa i postavljati upravu, nadzorni odbor i drugo, ali to u praksi uglavnom postoji i sada, samo ne na osnovi dionica nego činjenice da su klubovi ustvari bitno oslonjaju i ovise o pomoći gradova i općina (ako ništa drugo, tada radi vlasništva nad objektima i klasičnog problema komunalnih i drugih davanja pri kojima su gradovi i općine vjerovnici tražbina koje najčešće i ne pokušavaju ozbiljno naplatiti), pa su zato i aktima klubova ili samo praksom u značajnim ulogama u skupštinama i upravama klubova. 

Upitna vrijednost poklona

              Očito je da je Vlada spremna poklanjati svoje tražbine klubovima i jedinicama lokalne samouprave, ali je jednako tako točno da su to uglavnom nenaplative tražbine pa je upitna vrijednost takva poklona. Točno je i da će klubovi neko vrijeme uživati špvlasticu da nemaju pritisak vjerovnika s milijunskim tražbinama, ali još je točnije da klubove te tražbine države ni dosad nisu pretjerano zabrinjavale. Točno je i to da će (barem do trenutka u kojemu dionice nekog sportskog dioničkog društva dostignu kakvoću da budu poželjne na tržištu) praktično isti (predstavnici gradova, općina, županija, sa ili bez formalnog takvog statusa) sjediti u skupštinama sportskoga dioničkog društva koji tamo sjede i sada, samo će se forma promijeniti.
Sve u svemu, mnogo pompe, mnogo buke, ali sadržajno vrlo malo sigurnih promjena. Oni koji svojim dnevnim poslovanjem proizvode dugove i koji ne mogu pozitivno poslovati, a to je golema većina, to će sigurno činiti i dalje. Hoće li država s nekim budućim tražbinama prema takvim (sada sportskim) dioničkim društvima postupati drukčije nego što postupa s klubovima može se vjerovati ili ne vjerovati, ali praksa u kojoj i izvan sporta postoje trgovačka društva, koja su godinama 'živi mrtvaci' a država baš ništa ne čini da bi se pokrenu stečaj, ukazuje na vrlo vjerojatni ishod i na primjeru sportskih dioničkih društava. Pri tome će mogući svijetli primjer nekoga kluba biti samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

Sve do trenutka u kojemu gospodarstvo stvarno iz tržišnih razloga bude zainteresirano za ulaganje u sport, sport se neće moći samofinancirati. S druge strane, sigurno pravog interesa krupnijeg kapitala neće biti dok sportska razina preoblikovanog kluba ne dostigne europsku. Na primjeru nogometa to je apsolutno Liga prvaka i to onaj proljetni završni dio, a ne prva, druga i treća predkola, što je već predugo u Hrvatskoj realnost. Očito je na djelu začarani krug iz kojega nije lako izaći, a jedno od rješenja je i to da je, primjerice, tijekom agresije na našu zemlju jedan vaterpolski klub postao prvak Europe  najbolji hrvatski klub u sezoni je suglasnošću svih pojačan s dvojicom tada najboljih hrvatskih igrača iz drugog kluba i rezultat je bio osiguran.