Francuski uvjet za pomoć vlastitoj autoindustriji može biti opasan presedan

Povuče li proizvodnju iz Istočne Europe, francuska će autoindustrija dobiti šest milijardi eura pomoći. Ta je Sarkozyjeva najava izazvala buru, a ogorčeni češki premijer i predsjedatelj EU Topolánek najavljuje hitni summit šefova država i vlada za kraj ovog mjeseca

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Stara narodna mudrost, pojam koji karakterizira svevremenska točnost i neporecivost, kaže da se na muci poznaju junaci. Ovaj se put dubina narodne inteligencije očituje u zahladnjenju međudržavnih odnosa dojučerašnjih superprijatelja koji su svoj zanos ponosno propovijedali ostatku (ne)civiliziranog svijeta i upotpunjavali ga tezama o nužnosti slobodnog tržišta i izbjegavanja, pod svaku cijenu, bilo kakvog protekcionizma. Na stranu sada što je taj protekcionizam u nekom obliku uvijek bio zastupljenupravo kod tih stjegonoša.

Poput otrježnjenja mladenaca nakon medenog mjeseca, sreća stare i nove Europe rasplinula se dok ste rekli ‘francuska pomoć autoindustriji’. Slobodno tržište da, ali samo kad si to možemo priuštiti. A to, jednostavno, nije sada. Francuski je predsjednik Nicolas Sarkozy nedavno izjavio da će pomoć domaćoj autoindustriji uvjetovati većim usmjerenjem na domaće snage, točnije povlačenjem proizvodnih pogona iz Istočne Europe natrag u Francusku, što je prilično uzburkalo strasti diljem nekoć sretnog kontinenta. Izjavivši kako je nepošteno da se francuski automobili proizvode u Češkoj pa izvoze natrag u Francusku, pokazao je, namjerno ili nenamjerno, svoje nepoznavanje Europske unije kao jedinstvenog tržišta. To znači da se automobili napravljeni u Češkoj ne mogu izvoziti u Francusku. Svi su oni jedna velika, sretna obitelj, naime. Najljuće je reagirao češki premijer Miranek Topolánek, razumljivo jer mjera najviše cilja upravo na njegovu zemlju, ali nije dugo trebalo čekati da i njemačka kancelarka Angela Merkel izrazi zabrinutost takvim stajalištem Francuske, što je, na kraju krajeva, bio signal za Europsku komisiju da se ozbiljno pozabavi problemom.

Samo iskreni Sarkozy

Povijest kraja bračne sreće između ‘novih’ i ‘starih’ članica EU nekako se vrti upravo oko agilnog francuskog predsjednika. Tako je najprije ustvrdio da manje europske zemlje trebaju sjesti u stražnji red kad se raspravlja o odgovoru Europske unije na recesiju. Onda je podijelio pljuske Njemačkoj za premalo trošenja u svom paketu i Britaniji za trošenje previše u svom, da bi izjava o uvjetovanju povlačenja proizvodnje iz Istočne Europe natrag u Francusku bila šlag na tortu. Uz očito protekcionističko ponašanje, koje nikako nije u skladu vjerojatno ni s jednim kanonom na kojem je Unija izgrađena, Sarkozy je otvoreno zadao udarac ionako bolnom, kompliciranom i dugotrajnom procesu postizanja europskog jedinstva, ništa manje zahtjevnom od istih pokušaja na ovim prostorima.
Prema njegovu planu Renault i Peugeot - Citroën mogu računati na šest milijardi eura državne pomoći, ali uz navedeni uvjetić. Problem koji se javlja dvojak je i veoma opasan jer bi mogao, uočavaju analitičari, potaknuti opću pošast - da svatko spašava sâm sebe, što bi već veoma ozbiljnu recesiju pretvorilo u katastrofu epskih razmjera, a projekt ujedinjene Europe dovelo do još veće krize od one u kojoj se već nalazi zbog zapinjanja Lisabonskog ugovora.

Situacija je teška za eurozonu. Očekuje se dvopostotno sažimanje ekonomije, nezaposlenost stalno raste već pet mjeseci, prodaja pak pada već sedam, a poslovno povjerenje ruši sve negativne rekorde. Autoindustriju, rak-ranu recesije, očekuje 15-postotni pad, procijenio je Carlos Ghosn, Renaultov šef, a moglo bi biti i gore, kaže, 21 posto.

Berlusconijev uvjet Indesitu

Sarkozyeva preobrazba zapanjujuća je. Tijekom francuskog šestomjesečnog predsjedanja Unijom prštao je jedinstvom i slogom, da bi češkim preuzimanjem dirigentske palice entuzijazam naglo splasnuo. Promjenu prioriteta očito je potaknula najveća nezaposlenost u dvije godine uz stravičan pad prodaje automobila u Francuskoj od 39 posto u četvrtom prošlogodišnjem kvartalu. Kao odgovor Topolánek je odmah najavio hitni summit šefova država i vlada za kraj mjeseca sa sasvim jasnim dnevnim redom - problemom protekcionizma, za koji se svi već tjednima zaklinju da će ga izbjeći svim silama, ali čini se da sami sebe ne shvaćaju ozbiljno.

Europska komisija, među ostalim pas čuvar europske regulative, odmah je odaslala jasne signale protiv takva plana jer nema načina na koji bi se takav potez mogao protumačiti kao usklađen s pravilima lojalne tržišne utakmice i slobodnim protokom robe, ljudi, kapitala i usluga na teritoriju zemalja članica, prilično ključnoj odrednici na kojoj počiva EU. Povjerenica za tržišno natjecanje Neelie Kroes, izjavila je: ‘Moramo poslati jak signal da nećemo tolerirati protekcionističko uvjetovanje državne pomoći.’ Sasvim jasno.

Bilo bi ipak nepravedno imenovati isključivo Sarkozyja pokretačem i agitatorom protekcionizma. Njegov je najveći grijeh francuska neposrednost i osobni teatralan stil koji privlači pozornost. Jer dok se val kritika obrušavao na njega, britanska i talijanska vlada u tišini su suflirale svojim gospodarstvenicima da paze s kim i kako surađuju. U Britaniji je tako iz dana u dan sve jači javni revolt protiv stranih radnika (skupljaju se neki ljudi s ne pretjerano gostoljubivim transparentima), a u Italiji premijer Berlusconi prilikom uručivanja dvije milijarde eura pomoći upozorava proizvođača kućnih uređaja Indesit da slučajno ne premjesti radna mjesta u Poljsku.