Globalizacija - fasada za izrabljivanje malih?

Lani su zemlje u razvoju činile oko sedmine globalnih ulaganja, uglavnom u obliku preuzimanja. Najviše se ističu indijske kompanije, no i Meksiko, Brazil i Kina, u rasponu od cementne industrije do potrošačke elektronike, sve više šire svoje pipke na globalnoj sceni

Prošlog je mjeseca Hansen Transmissions International, proizvođač dijelova za vjetrenjače, uvršten na Londonsku burzu. Ništa posebno, osim naglog skoka cijene dionice prvog dana trgovanja i pozamašnog profita od tada.
Na kraju krajeva, zelena je tehnologija hit posljednjih godina. No Hansen je simbol jednoga drugog trenda koji bi se mogao pokazati jednako dugotrajnim – jačanje multinacionalki iz zemalja u razvoju. Njegova roditeljska tvrtka je, naime, Suzlon, indijska tvrtka koja je počela kao proizvođač tekstila, ali je danas među pet najjačih svjetskih proizvođača turbina za vjetrenjače.

Na tom putu Suzlon nije kupio samo Hansen, izvorno belgijsku tvrtku, nego i njemačku tvrtku na tom području Repower, potrošivši na njih oko dvije milijarde dolara. Svijet je tako danas zatrpan Suzlonima – globalnim tvrtkama iz zemalja u razvoju koje kupuju tvrtke u razvijenim, bogatim zemljama. Druga, pak, indijska kompanija Tata Motors postat će, izgleda, član toga kluba potencijalnom kupnjom Jaguara i Land Rovera, dvaju simbola britanske autoindustrije, trenutačno pod kapom onemoćalog američkog Forda. Jasniji znak promjene odnosa na globalnoj sceni teško ćete naći. Prema ekonomskoj teoriji to se ne bi smjelo događati. Bogatije zemlje morale bi izvoziti kapital u siromašnije, a ne obrnuto.

Ekonomisti su se morali posljednjih godina naviknuti na to da se ta teza posve izokrenula u praksi u kojoj su bogate zemlje stvorile velike deficite tekućih plaćanja i posuđivale od Kine i drugih zemalja u razvoju koje redom bilježe suficit. Slično tomu, direktna strana ulaganja (kupnja kompanija, gradnja tvornica i ureda u inozemstvu) trebala bi teći od bogatih prema siromašnima, a s tim pod ruku i menadžersko-poduzetnička vještina. Ipak, još ne treba poderati udžbenik iz ekonomije. Prema UNCTAD-u, UN-ovoj konferenciji za trgovinu i razvoj, bogati su prešli siromašne u direktnim ulaganjima za 200 milijardi dolara. No transfer financija i ekspertize nije nikako jednosmjeran.

Zemlje u razvoju činile su otprilike sedminu ulaganja prošle godine, uglavnom u obliku preuzimanja. Najviše su u oko upale indijske kompanije, no i Meksiko, Brazil i Kina, u rasponu od cementne industrije do potrošačke elektronike, sve više šire svoje pipke na globalnoj sceni. Do neke mjere multinacionalke iz zemalja u razvoju kupovale su i zapadnjački know how. No osim novca te su kompanije donijele i svoju menadžersku i poduzetničku vještinu 'žrtvama' koje su kupile: britanski menadžeri posvjedočili su financijskom žaru meksičkih šefova, a Airbus i Boeing mogli su naučiti nekoliko stvari o globalnim lancima nabave od brazilskog Embraera. Možda sve zajedno i nije toliko iznenađujuće. Prije pedeset godina Japan je bio siromašna zemlja – danas su Toyota i Sony među najpoznatijim i najjačim kompanijama na svijetu. Južna Koreja i Tajvan još se prema UNCTAD-u smatraju zemljama u razvoju, no to zvuči prilično neuvjerljivo jer je riječ o domovinama Samsunga i Taiwan Semiconductora.

A danas je, izgleda, nova generacija na pomolu. Kritičari globalizacije tvrde da je to samo fasada za izrabljivanje malih od velikih, no činjenica je da sve više tvrtki iz siromašnijih zemalja zabija svoj stijeg u bogatim zemljama. Nažalost, daljnja liberalizacija tržišta prilično je nesigurna s obzirom na to da su razgovori u Dohi zapeli, i to uglavnom oko pitanja trgovine poljoprivrednim proizvodima i nekih industrijskih tarifa u zemljama u razvoju. Pregovori o sektoru usluga vode se bezvoljno, a razgovori o direktnim ulaganjima odavno su isključeni, najviše zbog straha siromašnijih zemalja od bogatih osvajača.

Propušteni su dobici, pak, veliki: nova knjiga Svjetske banke procjenjuje da bi reforma sektora usluga u zemljama u razvoju mogla podići stopu njihova rasta za cijeli postotni bod. Kad bi zemlje OECD-a dopustile privremenu imigraciju školovanih radnika u industriji usluga, globalni bi profit mogao prebaciti 45 milijardi dolara. Neki su divovi tržišta u razvoju, prije svega indijske softverske tvrtke, bili spremni zauzeti se za liberalizaciju, no nisu bili dovoljno glasni. Šteta za slobodnu trgovinu – takve bi kompanije bile mnogo  bolja reklama za uspjeh liberalizacije od poznatih zapadnjačkih imena (osim ako netko smatra Coca-kolonizaciju milozvučnim). Takav pogled iznimno je kratkovidan jer, iako su možda izrasli zaštićeni tarifnim barijerama, njihova je budućnost, ipak, na globalnim tržištima. Ako razgovori u Dohi ne uspiju, sljedeća se prilika možda neće pružiti toliko brzo. 

pripremio: Vanja Figenwald