Globalizacijski uragan najteže će pogoditi zabarikadirane i site

Otvaranjem tržišta najviše i najbrže stradat će oni koji su upali u zamku mainstreama, a nisu svoj brand pozicionirali na većim tržištima. U toj se igri, naime, ključ pobjede zove ekonomija razmjera. Uzaludne su onda monopolske pozicije na ovako malom tržištu jer se s cijenom borite s onima koji operiraju na tržištu od nekoliko stotina milijuna ljudi, dio su proizvodnje dislocirali u Vijetnam, Kinu, Kambodžu gdje ljudi rade za šaku dolara na dan

Piše Željko Perić
direktor tvrtke Caper
e-mail: [email protected]

Euforija oko početka pregovora s EU stišava se, a od čelnih ljudi Lijepe Naše čuli smo prilično odmjerene izjave. Dok je izjava premijera Sanadera, prema kojoj nije bitno koliko će trajati pregovori jer naš je cilj kvalitetniji rezultat, naišla na odobravanje sviju, izjava predsjednika Mesića o opasnostima koje nosi nekontrolirani neoliberalizam izazvala je i poneki polemični komentar.

Mislim da su izjave i jednoga i drugoga dobrodošle poruke i da su ispravno intonirane i tempira-ne. Obje su u funkciji sprečavanja euforije i naglašavanja najvažnijeg - budućnosti hrvatskih gra-đana. Globalizacija i liberalizacija tržišnih uvjeta, uz brojne prednosti nose i velike rizike, pogla-vito za one manje razvijene, neefikasne i nespremne.

Činjenica da je prije 40-ak godina 20 posto najbogatijih zemalja držalo 70 posto svjetskog bogatstva a da danas 20 posto najbogatijih kontro-lira čak 90 posto bogatstva pokazuje koliko je, u novim uvjetima privređivanja, novostvorena vri-jednost (ne)ravnomjerno raspoređena. Imajući ove podatke na umu, strah predsjednika Mesića opravdan je. Pokazalo se, naime, da u modernim vremenima u svjetskom biznisu vlada tzv. zlatno pravilo (golden rule) i da je ono vrlo jednostavno: 'The guy with the gold defines the rules' (Mo-mak s lovom određuje pravila).

U kojoj će mjeri Hrvatska, integrirana u svjetsku gospodarsku mašineriju, biti sposobna u raspo-djeli buduće nove vrijednosti sebi priskrbiti što veći dio kolača? Hoće li naši proizvodi zapljusnuti Europu, ili će daljnja liberalizacija tržišta i 'globalizacijska Katrina' pomesti naše proizvode i s domaćeg tržišta? Smatram da će mnogo toga ovisiti o razini spremnosti domaćih 'igrača'. A tko su oni i kako su se pripremili? Jer utakmica je odavno započela.

Jedan od ključnih igrača je državna vlast. Ne bih previše lamentirao o važnoj ulozi države u osi-guranju funkcioniranja pravnog sustava i kvalitetne poslovne infrastrukture, jer tu, priznati se mo-ra, leži dio prepreka koji se dosad nije kvalitetno rješavao. Primjeri Irske, Finske, Danske, Singa-pura dokazuju da i male zemlje mogu stvorititi povoljnu ulagačku klimu i na dulji rok osigurati atraktivne stope rasta BDP-a i standarda svojih građana. Zajedničko je svim tim zemljama da nisu gradile svoju konkurentsku prednost na jeftinoj, nego na educiranoj i stručnoj radnoj snazi. U svim slučajevima vlade su pokazale jasan smjer i motivirajući leadership. Postavljanje u pregovo-rima s EU, za našu Vladu, prvi je veliki ispit na tome putu.

Slijepim imitatorima mainstreama loše se piše

Druga, i prema mom mišljenju ključna skupina igrača, o kojoj će ovisiti snalaženje hrvatskog go-spodarstva u novim uvjetima, sadašnji su vlasnici kapitala. U ovoj se skupini sve jasnije razlikuju oni koji su na snazi svojih ideja gradili 'od nule' i oni drugi, kojima su kapital i sjajni, desetljećima razvijani brandovi dospjeli u ruke na već legendarni način - putem vještih manevara u privatizaci-ji. Iako je bilo i dobrih privatizacijskih priča, uglavnom kad su brižni dugogodišnji direktori, ili kvalitetni strateški partneri, preuzeli kompanije, većina onih kojima se tek u privatizaciji 'dogodio biznis' uglavnom je isisala kapital i lutajućim strategijama uništila razvojni potencijal preuzetih poduzeća.

Valja pretpostaviti da bi, u proteklih desetak godina, snažni, naslijeđeni brandovi s ja-kom pozicijom u Hrvatskoj trebali značajno osvojiti i tržišta regije. Nažalost, razina i struktura izvoza, kao ključni pokazatelj naše konkurentnosti, ostali su na niskim granama, za što ovi, veliki igrači, snose dio odgovornosti. Za prvu grupu poduzetnika može se reći da se lavovski borila da izgradi dobre i originalne koncepte i poslovne modele i uglavnom se pokazala mnogo spremnijom za upuštanje u poslovni rizik i hrabro krenula u prodor na inozemna tržišta.

Pozitivni su primjeri splitskog SMS-a, Hespa, Eurocablea, kao potpuno novih brandova nastalih početkom devedesetih, koji svoje tržište intenzivno traže izvan granica Hrvatske. Pozitivni privatizacijski projekti, poput Eriksson NT, Elke, Dalekovoda, Nexe-a, Belišća, Vetropacka, Končar energetskih transformatora, TDR-a, također svoju konkurentnost dokazuju velikim dijelom na inozemnim tržištima. Valja spomenuti i pametno osmišljen poslovni model Atlantica, koji je vrlo hrabrom kupnjom pomalo zanemarenih brandova vrlo brzo iz distributerske kuće izrastao u proizvodnu, izvozno orijentiranu i modernu kompaniju.

Zajedničko je svim tim kompanijama da su na vrijeme shvatile kako je domaće tržište premalo za dugoročan rast i razvoj i da izlazak na nova tržišta, iako u startu skup, jedini omogućuje prostor za budući rast, ali i pridonosi  kvalitetnijoj disperziji poslovnog rizika. U razvoju svojih poslovnih modela težili su originalnim rješenjima.

Većina naših privatizacijskih pobjednika imala je suprotnu strategiju - pokoriti domaće tržište povodeći se za sloganom: Ne riskiraj velike novce upuštajući se u ozbiljnije poslovne rizike u i-nozemstvu; slijedi mainstream i spretno kopiraj velike; maksimiraj kratkoročne efekte, pa zabari-kadiran i sit čekaj 'Katrinu'. Mnogi su u zauzimanju pozicija na domaćem tržištu jako dobro uspjeli, no već se sada suočavaju s velikim problemima. Naime, otvaranjem tržišta najviše i naj-brže stradat će oni koji su upali u zamku mainstreama, a nisu svoj brand pozicionirali na većim tržištima.

Jer u toj igri ključ pobjede zove se ekonomija razmjera. Uzaludne su onda monopolske pozicije na ovako malom tržištu jer se s cijenom borite s ljudima koji operiraju na tržištu od nekoliko stotina milijuna ljudi, dio su proizvodnje dislocirali u Vijetnam, Kinu, Kambodžu gdje ljudi rade za šaku dolara na dan. Zbog svega ovoga danas je hrvatsko gospodarstvo jako ranjivo. Nekima, koji su imali originalne ideje i našli svoje niše, nedostaju financijski resursi; drugima, koji su imali financijske resurse, nedostajale su originalne ideje pa su im i resursi čudno iscurili, dok je trećima pak naprosto u strateškim lutanjima iscurilo vrijeme. Doduše poneki su, poput Francka i pivovara, napravili velik tehnološki napredak, ali su im navike potrošača na lokalne okuse i visoki specifični porezi bili limitirajući faktor za još veći rast klasičnog izvoza.

Kombinacijom resursa do novog high tech imidža

Da se kojim slučajem najprije poradilo na organiziranju tržišta kapitala i nakon toga veći dio po-duzeća kroz njega privatiziralo, bio bi to izvanredan filter koji bi odlučno utjecao na osiguranje efikasne (re)alokacije kapitala. Jednostavno, investitori bi izbjegavali bezidejne i manje ambicio-zne dionice i posezali za perspektivnima, pa bi oni s idejama dobili i novac, a oni bez ideja i rezultata morali bi mnogo toga promijeniti, uključujući menadžment ali i vlasnike. Tržište kapita-la ostaje jedan od ključnih elemenata poslovne infrastrukture koji treba maksimalno koristiti, pa zato on mora biti važan prioritet Vlade. No, o tome je već vrlo lijepo pisao kolega Velimir Šonje, u prvom broju Lidera, pa ne bih trošio prostor na ponavljanje.

Ovako, plan o 200 bogatih obitelji u sretnoj i bogatoj Hrvatskoj zasad se realizira u svom prvom dijelu jer je, umjesto burze, tih 200-injak obitelji poslužilo kao filter kroz koji se provela privati-zacija. Doduše, taj je filter čini se bio prilično gust, pa je, nakon filtriranja, mjereno kroz razinu BDP-a i životnog standarda, ostalo očigledno premalo vrijednosti za onih preostalih 1,499.800 hrvatskih obitelji...

No, svatko ima svoj istočni grijeh, i mi ga trebamo brzo zaboraviti i okrenuti se budućnosti. Iako vrijeme strahovito brzo curi, nije baš sve tako crno. Neke su obitelji vrlo pošteno i korektno odradile svoj posao i sve se opet svelo na moralnost i etičnost pojedinaca. Mnogi ipak sve češće razgovaraju o kombiniranju resursa, udruživanju, zajedničkom izlasku na strana tržišta, proaktivnom pristupu strateškim partnerima ili prodaji biznisa. Za neke od tih ideja možda je i malo prekasno, ali izvjesno je da će doći do velikog vlasničkog preslagivanja.

Pri tome, bliža povijest nas uči da nije presudno domaće vlaništvo, nego motivacija i namjere vlasnika. Ključno je, naime, pitanje kako će potpuno otvaranje Hrvatske, praćeno sljedećim valom promjena vlasnika kapitala, utjecati na ukupnu ekonomsku aktivnost i zaposlenost u Hrvatskoj.

Budu li novi vlasnici kapitala prepoznali Hrvatsku kao izvor educiranih i modernih kadrova, a ne jeftine radne snage, perspektive naše zemlje bit će mnogo bolje. Kombinacija stručnoga kadra i prirodnih resursa može nas usmjeriti prema lukrativnijim i čistijim high tech industrijama, a višak ljudi zaposliti u uslužnom sektoru, gradeći, zašto ne, jedan novi prepoznatljivi hrvatski high touch imidž u našem uslužnom, posebno hotelsko turističkom sektoru. Neće biti dobro ako dođu kao 'the guys with the gold'... i primjene metode sirovog kapitalizma, jer se i njemu na Zapadu traži alternativa. Pokazalo se da su njegovi efekti u moderno vrijeme vrlo upitni i kratkoročni. Zato je bojazan i upozorenje predsjednika Mesića s početka ovoga teksta u tom smislu opravdano.

Pripreme i promjene morat će se dogoditi i u glavama menadžera, ali i zaposlenih. Jer mnogi menadžeri naprosto kopiraju nekad u SAD-u popularne a sada već zastarjele modele i stilove upravljanja. Sindikati i radnici morat će biti mnogo fleksibilniji i spremniji na kompromise. Putovati na rad daleko od mjesta stanovanja i prihvatiti činjenicu da, primjerice, u Francuskoj, zemlji s nježnim kapitalizmom, čak 60 posto muškaraca iznad 55 godina nema stalno zaposlenje, nego živi od povremenog rada. Povremeni rad treba doživjeti kao priliku, a ne kao problem, naravno ako ga tko bude nudio. U mjeri u kojoj ćemo svi biti odlučni za korjenite promjene, Hrvatska će biti atraktivnija i sposobnija domoći se većeg dijela kolača na svjetskoj gospodarskoj sceni. Tada se ni budući predsjednici neće morati bojati dolaska nemoralnih neoliberalnih kapitalista.

Za uspjeh bilo kojega projekta prijeko je potrebno jasno utvrđivanje cilja i kvalitetno liderstvo. A to je zadaća čelnih ljudi ove zemlje. Kao što su to učinile vlade Finske, Irske i drugih uspješnih malih zemalja -  jasno i glasno artikulirati strateške smjerove razvoja i poslati poruku kapitalu (domaćem i stranom) o ključnim konkurentskim snagama i komparativnim prednostima Hrvatske na kojima želimo graditi svoju budućnost. Jer kapital je kao voda - ne teče uzbrdo, protiv gravita-cije. U slučaju Hrvatske, gravitacijska sila moraju biti upravo naše komparativne prednosti. Izostane li to, bit ćemo prepušteni 'silama prirode'. A one se onda mogu zvati i Katrina i Wilma - svejedno. Žene kao žene, mogu biti vrlo nepredvidljive i žestoke. Čak i u mačistički nastrojenoj Hrvatskoj.