Globalni porez na financijske transakcije dobra je ideja, ali teško izvediva

Zasad riječ je o prijedlogu MMF-a da se uvede tzv. porez na banke, odnosno neka vrsta rezerve koja bi služila za njihovo spašavanje u krizama. No, ne zna se kako bi i tko taj porez provodio, bi li bio jednokratan ili stalan, kako bi se određivao, tko bi ga ubirao.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Međunarodni monetarni fond ozbiljno je shvatio novu priliku da se ponovno nametne u globalni ekonomski mainstream, pa je u skladu sa zacrtanim rebrandingom krenuo konstruktivno sudjelovati u definiranju starog/novoga svjetskog ekonomskog poretka. Najnovija u portfelju ideja uvođenje je posebnog poreza financijskim institucijama koje su, konsenzus je već neko vrijeme postignut, glavni krivci za pokretanje globalne krize. Zamisao je da se za eventualna spašavanja u budućnosti koriste njihov vlastiti novac prikupljen takvim ‘porezom’. Zamisao je prihvatljiva i, čini se, pravedna. Posebice veseli činjenica da MMF sasvim trezveno razmišlja o budućnosti i očito uzima zdravo za gotovo da svijet očekuju nove krize sličnog tipa. Naravno, neko daljnje razmišljanje o toj pretpostavci uključivalo bi dublje razmatranje cijelog sustava kao takvog, ali time se nitko ne želi baviti.

Nedavno priznanje šefa Fonda Dominiqua Strauss-Kahna da razmišljaju ozbiljno o tome stiglo je mjesec dana nakon što je probni balon već pušten. Djelujući u ime vođa 20 najmoćnijih zemalja svijeta, MMF je još početkom listopada počeo prevrtati zamisao u glavi, iako ni vođe nisu bili sasvim sigurni što točno hoće s tim. U svom uobičajenom stilu, jednostavno su nabacili ideju i zadužili neku od dežurnih institucija, a MMF je nekako najgore prošao u toj podjeli zadataka, da razradi cijelu stvar. I tako je krenuo razrađivati. U početku se žongliralo s nekoliko koncepcija, od pljuskanja poreza gramzivim bankarima u svrhu pomaganja siromašnima do oduzimanja love u svrhu kasnijeg izbavljanja tih istih banaka. Pretpostavka ponavljanja nezauzdane kreativnosti financijskih institucija ugrađena je u startu.

Usamljeni Britanci

Nekih mjesec dana kasnije, Strauss-Kahn se ponovno oglasio o toj temi, ovaj put s nešto konkretnijim smjernicama. Glave u Fondu usijale su se, mislilo se i razmatralo prekovremeno, šetkalo poput Baltazara i na kraju je prevladao zdrav razum. Jasno da će bankari divljati i ponovno doći na rub kolapsa, naravno da ćemo im pomoći da se to ne dogodi, jer što bismo bez njih, valjda živjeli bez duga, pa onda barem nek' si sami plate spašavanje. Napravljen je, znači, velik iskorak. Porezni su obveznici zasad izbačeni iz jednadžbe. A siromašnima će se već pomoći. Nekim kreditom ili tako nešto.

Posebno zainteresiran za taj porez britanski je premijer Gordon Brown koji je nedavno podsjetio na tu ideju pozvavši zemlje diljem kugle zemaljske da razmisle o cijeloj stvari. Britanci su se inače prilično uznemirili u vezi s cijelom financijskom pričom uglavnom zato što je njihov City, vrijeme je pokazalo, bio još napuhaniji od američkog Wall Streeta, što je možda samo na prvi pogled teško vjerovati. Njihov problem nije bio u većim ambicijama ili još razvijenijoj mašti računovođa, nego u činjenici da im je realna ekonomija bila slabija od američke, pa je i efekt brljanja bio teži. Tako je Britanija jedna od rijetkih velikih ekonomija svijeta još uvijek u recesiji, usprkos izlasku Francuske, Njemačke, Japana i SAD-a. S obzirom da relevantne dalekoistočne ekonomije nisu ni bile u recesiji, Britanci se počinju osjećati vrlo usamljeno u klubu bogatih i onih koji to postaju.

Samo ideja

Daljnji je razlog sve agresivnijeg guranja ideje o ‘porezu na banke’ i neugodni revival ideje o Tobinovom porezu, nazvanom prema svom tvorcu Jamesu Tobinu, koji je predlagao lupanje po džepu za svaku financijsku transakciju na svijetu. To se, pak, čini pretjeranim, a i moglo bi izbiti dio profita već osiromašenim financijašima, što bi ih onda sigurno bacilo na prosjački štap. Strauss-Kahn pojasnio je u svojoj izjavi za Reuters da ne razmišljaju o Tobinovom porezu ‘jer prijeti opasnost da takav porez ne bi funkcionirao’, ali nije dodatno pojasnio zašto taj ne, a neki drugi da.

Nikakvi dodatni detalji, nažalost, nisu poznati o toj inicijativi koja se kuha veće nekoliko mjeseci. Ostaje pitanje kako bi i tko točno taj porez na banke proveo, bi li bio jednokratan ili kontinuiran, kako bi se određivao, tko bi ga ubirao, koji bi bili kriteriji za razbijanje kasice prasice, na koga bi se porez odnosio (sve financijske institucije, samo neke, ako da koje) itd. Na sva ta pitanja odgovor će javnost morati pričekati do proljeća sljedeće godine za kada je zakazano predstavljanje prvoga razrađenog prijedloga ministrima financija G20, koji će ga, ako im se svidi, onda proslijediti svojim šefovima u lipnju iste godine.

Banke u škarama

A to bi mogao, kako to već bude kad se hoće nešto naplatiti bankama, biti problem. Američki ministar financija Timothy Geithner reagirao je toliko strelovito da Strauss-Kahn nije stigao ni usta zatvoriti. Upitan što misli o cijeloj priči, izjavio je da ‘redoviti porez na financijske transakcije nije nešto što smo spremni poduprijeti’. Onda su vrijedni novinari opet nazvali Strauss-Kahna i pitali što sad ima za reći, na što je on objasnio točno što stoji iza Geithnerovih riječ. Naime, ono što je rekao, pojasnio je, jest da nisu spremni poduprijeti kontinuirani porez, dakle nešto što je slično Tobinovom porezu. Ono što on nije napravio, nastavlja direktor MMF-a, potpuno je odbacivanje ideje nekakvog oblika oporezivanja, što je uostalom i predsjednik Obama podupro na posljednjem samitu G20 u Pittsburghu.

Ono čime je zaključio izjavu, pak, bilo je iznimno zanimljivo. Prema Strauss-Kahnu, bjelosvjetske su financijske institucije pod napadom na dvije fronte. Nova regulativa maršira iz jednog pravca, dok na drugom spremno čeka perspektiva poreza. Ako se pokaže da vlade glasno laju, ali slabo grizu, odnosno da nisu spremne implementirati dogovorene restrikcije, onda će u igru snažnije ući kombinacija s porezom. Klasične škarice nemaju šanse. Na što se god u konačnici svjetski lideri odlučili, izvedba će biti velik problem. Regulativu se relativno lako može riješiti na zakonskoj razini, ali kontrola provedbe sasvim je druga priča. Globalni porez na financijske transakcije još je veća enigma i tehnička će izvedba zaista zahtijevati maštovitost i odlučnost vlada.