Gospodarstvo mora ovisiti o proizvodnji, a ne o potrošnji

Hrvatskoj prijeti dugoročna stagnacija ne preusmjeri li Vlada fiskalnom politikom temelje rasta na prerađivačku industriju i izvoz te inovativne usluge

piše mr. sc. Damir Novotny
Managing Partner T&MC Groupa
[email protected]

O uzrocima, mogućem trajanju recesije i ekonomskoj politici za ubrzavanje izlaska iz nje pokrenula se velika rasprava. Prema nekim mišljenjima koja se temelje na različitim hipotezama o efikasnome financijskom tržištu financijska tržišta sama teže uravnoteženju. Prihvati li se ta hipoteza, ekonomska politika treba samo 'sjediti i čekati'. Ministri financija dvadeset najrazvijenijih zemalja, međutim, na nedavnoj su se londonskoj konferenciji usuglasili u jednome: potrebna je snažna i koordinirana akcija da recesija ne bi evoluirala u depresiju. Prevladalo je, dakle, mišljenje da financijska tržišta ne samo što nisu učinkovita i ne mogu sama uspostaviti ravnotežu nego postoje i veliki sustavni rizici na koje treba djelovati ekonomskom politikom. Sve je očitija i urođena sklonost financijskih tržišta kreiranju balona i uspostavljanju neravnoteže, zbog čega je potrebna snažnija regulatorna uloga države.

Megalomanski fiskus

Vladina je politika bez ikakvih dvojbi postala nužnost da bi se izbjegla opasnost od dugotrajne recesije ili čak depresije te ubrzao put prema oporavku. Ostaje otvoreno pitanje kako će globalno gospodarstvo izgledati nakon ove krize i hoće li se svjetska ekonomska arhitektura uvelike promijeniti. Hrvatska je Vlada (pre)dugo 'sjedila i čekala' i tek je nedavno reagirala s procjenom da će trebati smanjivati ovogodišnje proračunske rashode 10-ak milijardi kuna.

Fiskus centralne države, a isti se fenomen pojavljuje na razini lokalne uprave i samouprave, intenzivnom je javnom potrošnjom i megalomanskim javnim investicijama posljednjih godina potrošio fiskalne kapacitete za idućih 20-ak godina. Komercijalne su banke veoma spremno kreditirale državne investicijske projekte i deficite. One su, nažalost, svoju najlikvidniju imovinu zaledile na dugi rok. Javni sektor neće moći vraćati glavnice svojih kredita, a veliki su izgledi da će se usporiti i plaćanje kamata na te kredite. Za hrvatske prilike golem potencijal domaćih banaka doslovce je zabetoniran na veoma dug rok.

Globalna je kriza radikalno smanjila dostupnost zaduživanja banaka i države u inozemstvu. I refinanciranje duga, zbog povećavanja ukupnih rizika zemlje i snižavanja rejtinga, bit će sve skuplje. Dodatni troškovi mogu se alimentirati ili ekonomskim rastom ili smanjivanjem opće javne i privatne potrošnje. Veliki broj istočnoeuropskih zemalja tu je prilagodbu provelo devalvacijom nacionalnih valuta od 20 do 40 posto u kratkom roku.

Tečajni strah

Posljedica nesklonosti monetarne politike da se deprecijacijom kune uspostavi potrebno uravnoteženje na strani potrošnje i vanjskotrgovinskih deficita vjerojatno će biti veći pad BDP-a. To povlači za sobom smanjivanje broja radnih mjesta, što znači daljnje padanje domaće potražnje i fiskalnih prihoda. Negativna se spirala tako ubrzava.

Ima li se na umu strah monetarne politike od nestabilnosti tečaja, koji se brani restriktivnom ponudom novca i međubankarskom nelikvidnošću, posve je nerazumljivo Vladino ponašanje i njezin propust da recesiju iskoristi za zaokret ekonomske politike. Povijesna je odgovornost sadašnje vlade, ali i prijašnjih, da stvori ekonomske strukture koje će poticati dugoročno održiv i dinamičan ekonomski rast. Vladina se politika dugo fokusirala na raspodjelu fiskalnog kolača a da se pritom nije vodila fiskalna i industrijska politika.

Moguće je i poželjno djelovati na strani proračunskih rashoda i vratiti se nekoliko godina unatrag, kad je proračun središnje države probio psihološku granicu od 100 milijardi kuna. Sniziti proračunske rashode s današnjih nešto više od 120 milijardi na razinu od prije samo nekoliko godina nije posebno zahtjevan fiskalni zadatak. Ali bude li se Vlada bavila samo snižavanjem proračunskih rashoda, propušta se velika šansa da se artikulira stvarni zaokret prema fiskalnoj politici koja bi bila u funkciji rješavanja akumuliranih strukturnih problema gospodarstva. Naime, ne napravi li u kratkom roku domaća ekonomija zaokret od na javnoj i privatnoj potrošnji utemeljenog rasta prema rastu utemeljenom na prerađivačkoj industriji i izvozu te inovativnim uslugama, gospodarstvu, ali i društvu u cijelosti, prijeti dugoročna stagnacija. Fiskalna je politika jedna od glavnih poluga. Valja pronaći dovoljno novca kako bi se interveniralo u realni sektor i pomoglo poduzećima u otvaranju novog investicijskog ciklusa. Ključno je pitanje gdje je novac i kako ga transferirati poduzećima.