Gradnja novih naselja nije u interesu hrvatskog turizma

Svjetski financijsko-građevinski lobiji u suradnji s domaćim mangupima žele iskoristiti hrvatsko otvaranje pa za neznatan novac kupuju zemljišta na kojima gradnjom smještajnih kapaciteta ostvaruju i 70-postotnu zaradu na uloženo

Piše: Đuro Tomljenović

Turistička sezona 2006. je na izmaku. Većina naših hotela zatvorila je svoja vrata. Svi pokazatelji daju za pravo onima koji tvrde da je iza nas još jedna dobra sezona. Istina je, ove je godine u prvih deset mjeseci Hrvatsku posjetilo i u njoj noćilo tri posto više gostiju nego lani. Istina je i to da se Hrvatska u proteklih pet godina uspješno vratila na europsko turističko tržište. Mnogi su hoteli obnovljeni i uređeni za najmanje jednu zvjezdicu više, ugostiteljska ponuda sve je raznovrsnija, a ljetovališta su uređenija nego ikad.

No, pri planiranju 2007. i uopće svoje turističke budućnosti, ipak ne zaboravimo i sljedeće: čini se dobrim kad se kaže da je Hrvatska prošle i ove godine zabilježila povećanje dolazaka od dva ili tri posto, ali znamo li da se lani, a takve su procjene i za ovu godinu, broj Europljana koji na odmor idu u inozemstvo povećao pet posto, onda naš rast znači pad ili bar stagnaciju. Isto tako, znamo li da u pet od sedam zemalja odakle nam tradicionalno dolazi najviše gostiju bilježimo pad, onda se naše zadovoljstvo polako pretvara u zabrinutost.

Naime, gosti iz tih pet zemalja u kojima bilježimo pad (Njemačka, Italija, Češka, Francuska i Mađarska) čine više od 50 posto svih naših inozemnih gostiju. Štoviše, posljednjih godina bilježimo stagnaciju, a ove i prošle godine i pad broja gostiju iz Njemačke, a treba znati da je svaki peti strani gost u Hrvatskoj - Nijemac. Nedavno je u Londonu prestala poslovati najveća svjetska turistička burza iza Berlinske. Naravno, predstavljena je i hrvatska turistička ponuda, i to s razlogom, jer nam s britanskoga tržišta u posljednje vrijeme dolazi tek trećina nekadašnjih gostiju. I dok smo s ponosom slušali o ljepotama našeg primorja i napredovanju naše turističke ponude, stidljivo je stigla i vijest da je u Velikoj Britaniji, u odnosu na studeni prošle godine, čak 27 posto manje predbilježbi za ljetovanje u Hrvatskoj. Pridodamo li tim podacima već iskazan pad dolazaka turista u Hrvatsku iz zemalja odakle nam dolazi više od 50 posto gostiju - onda ti podaci zahtijevaju hitnu analizu.

Pri stvaranju prave slike našega turizma nužno je analizirati, ali i izvući pouke, i iz najnovijih podataka Horwath Consultinga. Prema toj tvrtki, sobe u hrvatskim hotelima zauzete su u prosjeku svega 47 posto dana u godini (na hotelijerskim fakultetima studente uče da je popunjenost od 60 posto donja granica rentabilnosti). Onda ne čude ovih dana izrečeni podaci na Kongresu hrvatskih hotelijera da su u Hrvatskoj 38 posto hotela gubitaši, a 37 posto jedva preživljava. Dakle, gotovo je 80 posto hrvatskih hotelskih kuća u teškoćama!

Istodobno, naš privatni smještaj popunjen je u prosjeku svega 35 dana u godini ili, da vam bude jasnije, sobe naših iznajmljivača prazne su čak 330 dana u godini. Slično je i s kampovima: u prosjeku su prazni čak 314 dana, a popunjeni svega 14 posto dana u godini.
Takva, za većinu nova i drugačija, slika hrvatskoga turizma sasvim je različita od uvriježene percepcije u javnosti. Komu koristi lijepa i nerealna slika stanja u našem turizmu, a koja nam se već godinama u pravilu nudi?

Znamo li da nas svakodnevno obasipaju najavama o gradnji novih hotelskih i apartmanskih naselja vrijednih na stotine milijuna eura, zahtjevima za čak stotinu tisuća novih hotelskih kreveta, za desecima novih marina i golfskih terena uz neizbježne apartmane i vile - odgovor je jednostavan. Svjetski financijsko-građevinski lobiji u suradnji s domaćim mangupima žele iskoristiti hrvatsko otvaranje pa za neznatan novac, često i prljav, kupuju zemljišta na kojima gradnjom smještajnih kapaciteta ostvaruju i 70-postotnu zaradu na uloženo. Naime, očito je da uza slabu popunjenost naših kapaciteta nema ekonomske logike za toliku turističku gradnju.

Najgore je to što je u svemu tome lokalno stanovništvo najveći gubitnik. Ono za kratkoročno zadovoljstvo (prodaja zemljišta, kuća, maslinika…) gubi dugoročni razvitak. Rezultat je uništenje krajolika, povećanje konkurencije i pad cijena. Stoga se zapitajmo: Komu koriste novi megaturistički projekti koji najavljuju nova radna mjesta i lokalni razvoj kad znamo da danas nigdje na našem Jadranu nema nijednoga nezaposlenog konobara, kuhara, domaćice…? Tko će raditi u tim novim turističkim megacentrima? Hrvatski građani sigurno neće. Štoviše, i oni sada zaposleni dobit će jeftiniju konkurenciju radnika izvana. Pa za koga onda sve to?

Uz to, razmislimo i o ovom: kad god se slavodobitno hvalimo podatkom da će u neku našu predivnu nedirnutu valu stranac uložiti 100 milijuna eura, moramo imati na umu da u cijeloj toj priči obično najviše dobivaju ljudi i država iz koje dolaze ulagač i kapital. Naime, njegova banka daje mu povoljan kredit, ali on mora zaposliti njihove komitente proizvođače opreme, namještaja, keramike, građevinare, a zatim i tekstilce, proizvođače hrane… Uza sve to, ulaganja se 'pumpaju' knjigovodstveno pa se zatim preko velikih računa tih njegovih opremaša i građevinara pere lova i vraća u zemlju ulagača. Ukratko, mi dajemo svoju jedinstvenu prirodu za rast BDP-a Austrije, Italije, Mađarske, Slovenije… Dajemo najpoželjnije sredozemno priobalje da bismo povećali zaposlenost susjednih zemalja. A sve to uz izliku da nas oni razvijaju i zapošljavaju naše ljude.
No, pitamo još jedanput: u kojem to dijelu obale ima nezaposlenih konobara, kuhara, domaćica?

Istina je samo to da ih svugdje nedostaje i da već godinama uzimamo mlade ljude s već ispražnjenih prostora Slavonije, Like, Zagorja...! Naime, naši Istrani, Primorci, Dalmatinci, ako već moraju biti konobari, kuhari, onda to zasigurno žele biti u svojim lokalima, apartmanima ili malim hotelima. Tako i treba biti. Najveći teoretičar turizma Jost Krippendorf davno je rekao: 'Turizma u onoj mjeri u kojoj to želi lokalno stanovništvo!' Ako je tako, pitamo se zašto onda dopuštamo španjolizaciju Hrvatske. Zašto dopuštamo da nas se uspoređuje s turskim i tuniskim turizmom kad oni prolaze ono što se nama događalo sedamdesetih godina? Država traži devize i zapošljavanje te opći razvoj nudeći stranim ulagačima sve što traže.

Turisti ondje ljetuju u zaštićenim i ograđenim oazama, a kod nas se slobodno kreću i uživaju u našem načinu života. Dakle, usporedba s njima važna je samo turoperatorima koji tako snižavaju naše cijene. Tim podacima i takvim pogledom na statistiku ne želim obeshrabriti naše turističke radnike, nego sve nas upozoriti da objektivno promatramo zbivanja u hrvatskom turizmu. Jer upravo zahvaljujući njemu, hrvatska država uspješno se bori s naraslim dugom i deficitom platne bilance. Ne smijem ni pomisliti što bi i kako bilo bez turizma.

Upravo zbog toga hrvatski turistički razvoj stalno traži nove ideje i nova promišljanja, tržištima prilagođenu promidžbu utemeljenu na objektivnoj analizi tržišta. Cijela država, a ne samo turistička Hrvatska, traži svoje novo europsko pozicioniranje i odmak od slika jugoturizma i, slijedom toga, naslijeđenih iskustava europskih turista. Hrvatska je pravo ime europske turističke ljepotice, jedino ga još mnogi Europljani moraju prepoznati.

Usporedno s time, i ne manje važno, nužno je senzibilizirati hrvatsku javnost za očuvanje naših nedirnutih krajolika da nam, ali i našim nasljednicima, nadirući svjetski kapital i lakomost domaćih spekulanata i navodnih poduzetnika ne bi oduzeo pravo na život i razvoj u našem turističkom raju, ali i oduzeo nam naslijeđenu lokacijsku prednost. Možda smo danas siromašni, ali vjerujte, nećemo biti zauvijek. Osugurajmo sebi i svojim nasljednicima pravo na razvoj, bogatstvo i budućnost.