Grubo otrežnjenje Huga Chaveza

Odluku o smanjivanju proizvodnje kako bi se podigla cijena nafte i pokušalo doseći ciljanih 75 dolara po barelu šefovi OPEC-a odgodili su za 17. prosinca. No, Venezueli ni ta cijene neće biti dovoljna da se izvuče iz problema. Treba joj barem 95 dolara po barelu

Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]

Izreka ‘kolo sreće se okreće’ vjerojatno nikad nije bila točnija, kao ni uobičajeno upozorenje da paziš što želiš jer bi upravo to mogao i dobiti. Svjetska ekonomija posljednjih mjeseci proživljava upravo takve izreke i narodne mudrosti, a najbolji je primjer vjerojatno nafta, donedavno svjetski problem broj jedan oko kojeg su se okupljali stručnjaci i političari pokušavajući objasniti fenomen vrtoglava uspona njene cijene na tržištu. Prošlo je nekoliko mjeseci i svijet ima sasvim novu hrpicu, mnogo gorih problema za riješiti, među njima ne inflaciju, oko koje su se uzvrpoljili svjetski glavešine, već deflaciju. Nekako usporedo s tim, i cijena nafte, rekordno visoka, u srpnju 147,27 dolara po barelu, sad je pak počela strmoglavo padati, pa šefovi OPEC-a, Organizacije zemalja izvoznica nafte koja okuplja proizvođače oko 40 posto svjetske nafte, muku muči s dizanjem cijene nafte, sada vrijedne oko 50 dolara po barelu.
Odluka o smanjivanju proizvodnje kako bi se podigla cijena i pokušalo doseći ciljanih 75 dolara po barelu odgođena je za 17. prosinca i tako je problem skupe nafte do daljnjeg riješen. Bila je potrebna samo recesija da se smanji. S druge strane, muke po svjetskoj ekonomiji svestrane su, pa tako ni do jučer sigurni profiteri više nisu tako sigurni u svoju ‘naftnu budućnost’, barem do daljnjega, iako treba imati u vidu da je problem zemalja izvoznica nafte ipak samo privremen. Prije ili kasnije, vratit će se na željenu razinu profita, ali do tada im valja, kako se kaže, stegnuti remen.

Tko će platiti hranu

Najbolji je primjer Venezuela, svjetski brend ‘novog socijalizma’ pod vodstvom ekscentričnog Huga Chaveza, koji se drastičnim padom vrijednosti nafte našao u nebranom grožđu. Proteklih je godina upravo visoka cijena nafte bila ključni element njegove cjelokupne politike, kako vanjske, tako i unutarnje. Siromašnima u Venezueli gradio je bolnice i škole te financirao poljoprivredne udruge, dok je latinoameričkoj braći, poput Kube i drugih karipskih zemalja, pomagao izvozom jeftine nafte ili financiranjem državnog duga, poput Argentine. Stvari su otišle toliko daleko da je krenuo utjecaj širiti i na teritorij najvećeg neprijatelja, SAD-a, nudeći jeftinije loživo ulje siromašnim kvartovima, što je rezultiralo naslovnicom jednoga lokalnog dnevnika s njim u odijelu Djeda Mraza. No, vremena se mijenjaju, a njegova orijentiranost prema populističkim gestama uz istodobno zanemarivanje osnova ekonomije dovela je do neodržavanja autocesta, nestanaka struje i povlačenja uplašenih investitora iz Venezuele. I proizvodnja kasice-prasice, nafte, prema nekim je procjenama pala s tri na 2,4 milijuna barela na dan.

Opći gospodarski pad, koji je sa sobom povukao i cijenu nafte, pružio je neugodno otrežnjenje. Veliko je pitanje sada kako će se dalje ponašati predsjednik Venezuele, odnosno hoće li nastaviti svoju revoluciju i odnos prema SAD-u kao vrhovnom neprijatelju ili će obrnuti ploču i odlučiti se za nježniji, diplomatskiji pristup. Jednostavnije - hoće li do kraja ‘zašiljiti’ svoju svijetu nepopularnu retoriku ili olabaviti? Što god odlučio, drže analitičari, nešto će svakako morati promijeniti, pogotovo imajući u vidu da energija čini 95 posto prihoda iz izvoza i polovicu ukupnog proračuna Venezuele. Štoviše, pedantni bankari izračunali su da je Chavezu potrebna cijena od 95 dolara po barelu da bi nastavio financirati uvoz, čiji znatan dio čini hrana.

Rizici inflacije i nestašica

Venezuelanska vlada pak, zasad nije pretjerano zabrinuta situacijom ili se trudi ostaviti takav dojam. Zamjenik ministra nafte Ivan Orelana izjavio je da to nije kraj svijeta te da će oporavljena globalna ekonomija u kombinaciji s članicama OPEC-a gurnuti cijene nafte prema gore. Bijeg investitora, koji bi se mogao pokazati vrlo otegotnom okolnosti, Chavez je izazvao dizanjem poreza i davanja stranim tvrtkama, uglavnom naftnim, te preuzimanjem kontrolnih paketa u njima, što je izazvalo pad proizvodnje.

Njegove su opcije stoga prilično smanjene i sastoje se u rezanju potrošnje ili devalvaciji valute, iako svaka od njih predstavlja rizik. Devalvacija bi stavila više bolivara u vladine ruke, ali kao što već i djeca u vrtiću znaju, dovela do inflacije i rizika novih nestašica. Ni rezanje potrošnje nije tako lako izvesti. U tom slučaju smanjivanje ili ukidanje subvencija na benzin uzrokovalo bi, kao i dosad, ljutite prosvjede, iako bi, uz uštedu, omogućilo i veću količinu nafte dostupne za izvoz.

Pogoršani uvjeti mogli bi, s druge strane, navesti Chaveza da potpuno preuzme sve poluge vlasti i suspendira ustav, što je vjerojatno najveći strah mnogih u Venezueli. Problemi Venezuele zanimljivi su i zbog sličnosti s problemima u njima omraženom SAD-u. I oni su, naime, poput Amerikanaca pumpali potrošnju usporedo s rastom vrijednosti njihovih sredstava. Uvoz se povećao oko pet puta, na oko 52 milijarde dolara, dok je u isto vrijeme domaća proizvodnja stagnirala zahvaljujući precijenjenom tečaju, kontroli cijena i hrpi regulative. Venezuela možda ima oko 40 milijardi dolara devizne rezerve, ali njene su financije obavijene velom tajne.

Nadalje, financiranjem argentinskog duga Venezuela se izlaže problemima u slučaju njenog posrtanja, odnosno manjku u svojim knjigama. Krucijalna Chavezeova pogreška bila je stavljanje svih jaja u jednu košaru, pogreška koja se uvijek naplati. Dok je cijena nafte obarala rekorde, Chavez je mogao što god je htio, ali s volatilnošću tržišta ne valja se olako poigravati, pa je sada prijelomni trenutak za Venezuelu. Ili će prihvatiti umjereniji smjer i stvoriti više prijatelja ili će se naći opet na početku.