Hladniji vjetrovi iz Washingtona

Timothy Geithner počeo je slati signale o novom smjeru američke politike prema trgovinskim partnerima, uslijed svog sve izvjesnijeg imenovanja na mjesto ministra financija u novoj Obaminoj administraciji.

Otvoreno je izjavio kako ova administracija smatra da Kina ‘manipulira’ svojom valutom te da će stoga ‘agresivno’ djelovati prema Kini, koristeći ‘sve diplomatske mogućnosti’. Geithner, naravno, nije otkrio toplu vodu, stvar je to koja se zna već jako dugo vremena, no dosadašnje američke administracije nisu se usudile ljutiti najveću svjetsku tvornicu, odnosno svog najvažnijeg trgovinskog partnera koji je ujedno i najveće svjetsko tržište tek u razvoju. Kinesko upravljanje yuanom, predmet je natezanja između Zapada i Kine već godinama, a sastoji se u umjetno niskom tečaju koji omogućuje kineskim proizvođačima konkurentniji izvoz na svjetsko tržište. Zašto to toliko posebno ljuti Amerikance? Vrlo je jednostavno.

Osim što dakle ima daleko jeftiniju robu koja istiskuje skuplju domaću proizvodnju, Kina tako ostvaruje ogroman trgovinski suficit, dok Amerika, upravo suprotno, pada u sve veće dužničko ropstvo, i to, da stvar bude krajnje ironična, upravo Kini, kao glavnom vlasniku američkog javnog duga. Prijašnja, Busheva ekipa Kinu je upozorila na ovaj problem, no možda bi točnije bilo reći da je na njega sramežljivo ukazala, ne napravivši ništa konkretno po tom pitanju, i to ne bez razloga. Ništa zapravo i ne mogu napraviti. Ova Geithnerova izjava sugerira promjenu smjera i agresivniji pristup problemu koji opterećuje američku vanjskotrgovinsku bilancu, što je uostalom bilo dio Obamine predsjedničke kampanje. Ipak, da ovakvo rikanje pripada više dnevnopolitičkoj upotrebi, odmah postaje jasno, onim ‘ali’ koji se uvijek negdje krije. Oni hoće pritisnuti Kinu po ovom pitanju, ALI je sada važnije podignuti obje ekonomije iz gospodarskog mulja u kojem se nalaze, američka doduše osjetno više nego kineska, pa tek onda raspraviti valute i tečajeve.

Kina je sa svoje strane na ove optužbe uvijek odgovarala kako za američke probleme i neravnoteže nije kriva njihova tečajna politika nego jadna regulativa i neprimjerene politike u Americi. Ne zvuči sasvim blesavo, imajući u vidu posljednje mjesece. Špekulacije medija vrlo su oprezne u pogledu istinske namjere Obamine administracije da napravi nešto konkretnije u ovom smislu, pogotovo zato što bi kontramjere mogle dokusurati ionako bijedno stanje američke ekonomije.  Sam Geithner pokazao se nezgodnim izborom za novog ministra nakon što je otkriveno da tri godine nije plaćao porez, u periodu od 2001.-2004., a držat će milijarde dolara fondova u rukama, plus financije i poreznu službu. U svoju obranu, srčani Geithner nije imao puno za reći, osim što se ispričao za ‘neopreznu grešku’ jer eto MMF, za koji je tada radio, ne plaća automatski porez za svoje zaposlenike. Ministar financija bi vjerojatno takve stvari trebao znati. Interesatno, mnogi su ga, iz obaju političkih tabora, krenuli braniti, tvrdnjom da su te greške zapravo greškice, u usporedbi s talentom koji će donijeti administraciji, iako nije jasno gdje je dosad taj ogromni talent realiziran. Dakle, greška je velika koliko želite da bude.   (Vanja Figenwald)