Hrvatska budućim generacijama ostavlja 90 milijardi dolara duga

Mi nismo u krizi, kriza je udar, nešto što traje kraće vrijeme, mi već klizimo u depresiju - ustvrdio je akademik Zvonimir Baletić, jedan od organizatora znanstvenog skupa o pravcima zaokreta ekonomske politike iz prorecesijske u razvojnu, pod okriljem HAZU.

Kaže kako bi nas već i povijest kriza na ovim prostorima trebala upozoriti da je ne shvaćamo olako, jer je nekoliko teških kriza u 19. i 20. stoljeću trajalo dvadesetak, pa i više godina. Opravdavajući HAZU koji, kako kaže, nije spavao svih ovih godina (i prije deset godina organizirali su slični skup bez ikakvih odjeka u javnosti) upozorio je da kriza nije vrijeme za velike reformske zahvate niti za velike rezove, no ono što hitno treba promijeniti jest dugovno-deflacijski model koji vodi ravno u depresiju.

Tezu da smo u krizi više od dvadeset godina potvrdio je Ivo Družić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta zanimljivim paralelama sa stanjem u bivšoj državi. Družić izdvaja dva stabilizacijska programa, jedan koji obuhvaća razdoblje od 1980. do 1989. i drugi od 1994. do 2010. Prvi je kao rezultat polučio pokrivenost uvoza izvozom od 77 posto, ali uz mršavi prosječni godišnji pad BDP-a od 0,02 posto. Družić pri tome ističe dva inflacijska roga - jedan u 1989. kada je prosječna godišnja stopa inflacije iznosila 1300 posto. Ta je godina označila i kraj planske ekonomije i vrijeme kada su poduzeća kao vlasnici banaka postali bankarskim vlasništvom. Drugi je rog 1993. s inflacijom od čak 1500 posto, kada se državni kapital transformirao privatnim vlasnicima. Nakon stabilizacijskog programa 1994. godine inflacija je obuzdana na prosječnih 3,4 posto, no uz oportunitetni trošak niskog rasta BDP-a od prosječnih samo 2,84 posto godišnje. Družić zapravo ističe nekoliko oportunitetnih troškova oba stabilizacijska programa - u tih 30 godina pokrivenost uvoza izvozom iznosila je prosječnih 65 posto, pad BDP-a 0,23 posto, prosječna zaposlenost minus 0,04 posto, vanjskotrgovinski deficit prosječno je težio 15,2 posto, a godišnji porast vanjskog duga čak 21 posto:

-Rezultat je kumulativ trgovinskog deficita od 120 milijardi dolara i kumulativ vanjskog duga od 60 milijardi dolara. To znači da postoji i oportunitetni trošak sadašnjih generacija: za razduživanje predaka treba nam 30 milijardi, potomke smo zadužili za 60 milijardi dolara, dakle ukupno smo potrošili nezarađenih 90 milijardi dolara. Taj nas trošak vodi ravno u predindustrijsko doba. Dok se svijet okrenuo novoj ekonomskoj paradigmi, s tako teškim brojkama naš se ekonomski mainstream još vrti oko proračuna i svrstavanja ekonomista u 'šokovce' i 'gradualiste'. Nama treba novi koncepcijski zaokret, a još se držimo naftalinskog pristupa - neuvijeno je poručio Družić. Dubravko Radošević, sa zagrebačkog Ekonomskog instituta upozorio je, pak, na preveliku koncentraciju privatne ekonomske moći, na konglomerate koji imaju prevelik utjecaj na politiku, na povezanost tih konglomerata s bankama.

Kaže kako je slaba i regulacija/nadzor države i HNB-a, a kao najveći nedostatak ističe odsustvo bilo kakve makroprudencijalne politike centralne banke. Zato bi, tvrdi, trebalo potpuno reformirati odnos države i privatnog sektora uz noiv ekonomski model. Stjepan Zdunić, znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu, ekonometrijskim je modelom pokazao da je loša tečajna politika precijenjene kune izravno utjecala na rast manjka na tekućem računu platne bilance:- Ocjena je Misije MMF-a: kad već vodimo politiku stabilnog tečaja onda bi naša inflacija morala biti niža od one u zemljama koje su nam glavni trgovinski partneri kako bi ojačali konkurentnost. Kad se monetarna politika odrekla tečaja kao instrumenta, sav teret prilagodbe pada na fisklanu. Zato nam treba snažna fiskalna konsolidacija, a to znači smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi i rezanje subvencija - pojasnio je Zdunić.

Znanstveno vijeće za ekonomska istraživanja i gospodarstvo HAZU hrvatskim vlastima poručuje kako bi morali podržati stvaranje multidisciplinarnog ekspertnog tima koji bi djelovao kao kreativna potpora nositeljima ekonomske politike. takve inicijative već poduže postoje, no umjesto toga se novac baca na improvizirane studije i analize.S obzirom da smo u izbornoj godini teško će bilo tko iz vlasti čuti/pročitati bilo što od rečenoga u krovnoj znanstvenoj instituciji u Hrvata. (Gordana Gelenčer)