Hrvatska će imati ozbiljne teškoće u primjeni sto tisuća stranica pravne stečevine EU

Sve je tako zagušeno da će trebati deregulacija, no pritom se ne smije biti ekstreman kao što se sada ekstremno povećava broj pravnih normi

razgovarali Ivica Grčar i Miodrag Šajatović

Povod za razgovor s akademikom Jakšom Barbićem je 20 godina od početka tranzicije, u čijem je korporativnom dijelu prof. Barbić izravno sudjelovao. Sve je počelo 1988. i 1989. donošenjem Zakona o poduzećima. No, akademika Barbića pitali smo je li točno da Zakon o trgovačkim društvima treba još usklađivati s pravnom stečevinom EU, premda je usklađivanje obavljeno u cijelosti prošle godine?

- Da, u međuvremenu su donesene još dvije nove smjernice EU, tako da će ZTD ponovo trebati usklađivati s europskim pravom društava. To treba iskoristiti i za neke druge manje intervencije u Zakon za koje smo primijetili da bi bile korisne radi njegova stalnog poboljšavanja kao što se to čini i u drugim zemljama.

• Što novoga donose te dvije smjernice?
- Jednom se uređuju neka gotovo marginalna pitanja u vezi sa spajanjem i pripajanjem društava kapitala. Druga je smjernica zanimljiva. Njom se uređuju mogućnost da se glavna skupština održi uz sudjelovanje dioničara na njoj elektroničkim putem, elektroničko glasovanje, pitanje punomoći u vezi s tim i dr. Za to je potrebno unijeti u Zakon neka rješenja. No, bitno je da takvo održavanje glavne skupštine neće biti obvezno nego će se prepustiti da o tome odluči samo društvo ako su za to ispunjeni potrebni uvjeti.

• Kako ocjenjujete praksu u trgovačkim društvima?
- U njima se nekada radi svašta, nije uvijek u pitanju lopovluk, ne biste vjerovali koliko ima problema zbog običnog šlamperaja. Nakon afera s Enronom, Parmalatom i dr. uvedena su brojna nova pravila o izvještavanju, a možete zamisliti što će se još propisati na europskoj razini, a i izvan Europe, nakon sadašnje krize i prvorazrednih zloupotreba u društvima i položaja važnih društava, naročito u financijskom svijetu, u odnosu na druge.

• Financijsko se izvještavanje propisuje sa čak tri zakona, ZTD-om, Zakonom o sudskom registru i Zakonom o računovodstvu. Nastala je zbrka, prema kojem propisu poduzetnici moraju sastavljati svoje izvještaje?
- Prema ZTD-u svi moraju na propisani način objavljivati godišnja izvješća o stanju društva i takva konsolidirana izvješća, ako za njih ima mjesta, naravno i godišnje financijske izvještaje. Izuzetak da to, prema mjerilima Zakona o računovodstvu, ne moraju činiti mali poduzetnici proizašao je iz tog zakona. EU smjernica dopušta da nacionalno pravo predvidi takav izuzetak pa se odgovarajuća odredba Zakona o računovodstvu mora tumačiti tako da je Republika Hrvatska time iskoristila to pravo i za male poduzetnike propisala taj izuzetak. Ta su se tri zakona donosila paralelno ili gotovo paralelno bez međusobnih konzultacija, što je kod nas u posljednje vrijeme nažalost postalo pravilo, jedan ne zna što čini drugi, ali sve mora činiti konzistentan sustav. Prosudite sami koliko smo u tome uspjeli.
Objava izvješća je bitna da se dobije uvid u to kako djeluje onaj s kim se ulazi u poslove, a mi smo sredina u kojoj se stalno nešto mulja, 'švindla', prvo je pitanje kako nešto ili nekoga izigrati. Poslovni nam je moral dosta nizak, prijevara ima na svakom koraku, izbjegavanje ispunjenja obveza dosta je često, napose kod malih poduzetnika, a da ne govorimo o odgovornosti. Zato smo pri izradi izmjena i dopuna ZTD-a mislili da bi odredbe o obvezi izvještavanja trebale vrijediti za sve. Smatrali smo da će oni koji ‘švindlaju’ više razmišljati o svojim postupcima ako znaju da se njihovi izvještaji polažu preko Fine u sudski registar i postaju dostupni svakome. No, tvorci Zakona o računovodstvu to su zamislili drugačije i to sada treba poštovati.

• Znači li to da će i registarski sud prihvaćati izvješća manjih poduzetnika bez godišnjih izvješća o stanju društva?
- Mali poduzetnici prema Zakonu o računovodstvu nemaju obvezu podnositi takva izvješća i to sudovi moraju respektirati, jer o tome postoji izričiti propis. U povodu toga valja ukazati na znatnu promjenu u tumačenju propisa kod nas. Dosad su se propisi tumačili gramatičkom metodom pa je i svaki zarez bio presudan da bi se utvrdila volja zakonodavca, a primjerice zareze stavljaju lektori u pravilu ne pitajući o tome ništa autore propisa. I tako nastaje ona poznata 'ibis redibis' prema kojoj pomak zareza dovodi do suprotnog rezultata. Čim se neki propis uskladi s europskom pravnom stečevinom, za njega mora biti primarna metoda tumačenja prema cilju propisa, a gramatička metoda postaje samo pomoćno sredstvo kad se ne može jasno utvrditi cilj propisa. Tada više nije presudno gdje je zarez, nego što je bio cilj zakonodavca kad je donosio zakon. Posljedica toga može biti da iako nešto ne piše u propisu tako mora biti jer to proizlazi iz njegova cilja. To će biti šok za sve koji primjenjuju pravo. Mislim da će se u tome najprije snaći odvjetnici, jer je logično da procijene ono što najviše odgovara stranci koju zastupaju.

• Podosta zakona proizašlih iz Ministarstva financija u primjeni se pokazalo nekompetentnim. Spomenuli ste Zakon o tržištu kapitala, podsjećam na temeljitu analizu nekompetentnosti Zakona o leasingu koju je objavio profesor Zoran Parać, govorili smo o neusklađenostima Zakona o računovodstvu sa ZTD-om i Zakonom o sudskom registru, sve je više postupaka i pred Ustavnim sudom zbog Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja, itd. Zašto se na Pravnom fakultetu ne bi obavile stručne analize svih tih zakonodavnih promašaja iz Ministarstva financija?
- Na brzinu ugrađujemo europske smjernice u naš pravni sustav. Evo, kako mi to radimo. Netko dobije zadatak da pripremi izmjene i dopune nekog zakona radi usklađenja zakonodavstva s europskim pravom, a netko drugi za neke druge zakone. Oni koji to rade ne znaju jedni za druge, pa ni ne koordiniraju svoj rad. Tako nastaju brojna međusobno neusklađena pravna rješenja. Prema mom mišljenju, kad završi ubrzano usklađivanje s europskom pravnim stečevinama, zakonodavni stampedo koji dovodi do pravog tsunamija u pravnom sustavu, morat će se sjesti i temeljito uskladiti pravni sustav da se izbjegnu kontradikcije i praznine koje znatno otežavaju primjenu, što je također jedan od uzroka stanja u pravosuđu.

• Može li se pravnim sredstvima zaustaviti praksa neplaćanja dospjelih obveza?
- Kad je u pitanju neplaćanje, od institucionalnih sredstava u borbi protiv toga najvažnija je uloga sudova. Na sudu bi vjerovnici morali brzo ostvarivati svoja prava.

• Je li to kod nas moguće?
- U ovim uvjetima teško. Sudovi su pretrpani predmetima. Neki propisi omogućuju dužniku da stalnim stavljanjem prigovora oteže postupak. Nerijetko vjerovnik ima presudu, ali je ne može ostvariti.

• Imamo li suce osposobljene za brzo suđenje u vjerovničko-dužničkim sporovima?
- Mogli bismo imati takve suce, međutim, problem nije lako riješiti, jer ima i onih koji baš i ne rade kako bi se reklo potpuno 'prema zanatu'. Ne postupa se uvijek tako da se odmah raščisti što je nesporno, a što sporno, da se ocijeni koje će se dokaze izvoditi, a koje ne. U vlastitom sporu u 2008. ustanovio sam da sutkinja koja je sudila u predmetu nije znala za izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku iz 2003. iako je na njih bila upozorena u podnesku, što se vidi iz odluke i njezina obrazloženja. Primoran sam vjerovati da je to samo nedopustiva iznimka. Nerijetko i drugostupanjski sudovi ukidaju prvostupanjske presude u predmetima u kojima bi ih mogli preinačiti. A onda prvostupanjski sudac ne zna što misli drugostupanjski, pa radi opreza odluči provoditi sve što mu stranke predlože, zlu ne trebalo. Rezultat su neprimjereno dugi postupci i zatrpanost sudova predmetima. U tome treba više sudačke hrabrosti. Očito moramo malo potaknuti i sudačku struku.

• Kako se u tome snalaze menadžeri?
- Najčešće ugovaranjem raznih instrumenata osiguravanja tražbina. Ali i u ovršnim postupcima dužnici mogu uložiti prigovore zbog kojih se postupak ovrhe na osnovi instrumenta osiguranja privremeno zaustavlja i stranke upućuje na parnični postupak, tako da je sve opet na početku.

• Jesu li fiducijarna osiguranja sigurnija?
- Najčešće ih primjenjuju banke kao osiguranje otplate kredita. Ta se osiguranja mogu ugovarati za sve, ali zbog troškova i formaliziranja u vezi s njihovim korištenjem nisu prikladna baš za svaku tražbinu, naročito ne za osiguranje manjih tražbina iz svakodnevnog poslovanja, premda postoje mehanizmi i za to.

• Ima li još uvijek situacija u kojima vjerovnici ne podnose zahtjeve za stečaj dužnika jer znaju da u stečaju nemaju šanse naplatiti svoje dospjele neplaćene tražbine?
- Da, to su ekstremni slučajevi. Vjerovnik koji želi pokrenuti stečajni postupak mora uplatiti nemali iznos predujma za troškove postupka, a često je mala ili nikakva izglednost naplate pa se jednostavno odustaje. No, kad zaprijeti zastara, menadžer ipak na kraju mora utužiti tražbinu, jer u protivnom je on odgovoran društvu u kome radi zbog toga što nije na vrijeme poduzeo sve što je mogao da se ona podmiri.

• Hoće li ova kriza iznjedriti novu, mnogo strožu regulaciju tržišta?
- Takvi veliki lomovi uvijek izazivaju ekstremne reakcije. Da, očekujem jačanje regulative, možda i više nego što bi to objektivno bilo potrebno. U strahu su velike oči.

• Hoće li to izazvati konačnu atrofiju propisa?
- Sto tisuća stranica pravne stečevine EU neprihvatljivo je. Sad je već sve to zagušeno tako da će se morati napraviti deregulacija. Tih sto tisuća stranica europske pravne stečevine morat će se primjenjivati i to neće biti lako, bit će ozbiljnih teškoća. Mislim da će se u jednom trenutku morati početi sređivati stanje, tako da će se morati ići u deregulaciju, samo pritom se ne smije biti ekstreman kao što se sada ekstremno povećava broj pravnih normi. Prevelik broj propisa ne znači uvijek i pravnu sigurnost. Sve treba svesti na pravu mjeru.