Hrvatska je odabrala put bez MMF-a i toga se treba držati

Ne postoji nijedna mjera ekonomske politike koju bi nam MMF mogao reći, a da je prethodno sami već nismo analizirali barem pet puta. Imamo dovoljno pameti i znanja i zbog toga nam MMF ne treba.

razgovarala Gordana Gelenčer

Kad u vrhu vlasti ne znaju kako izaći na kraj s krizom niti na čemu temeljiti budući razvoj jednom kad kriza ugasne, kad uopće ne znamo koji su nam razvojni modeli potrebni, ekonomisti posežu za svim ikada napisanim strategijama razvoja. Zadnju smo, nazvanu Strateški okvir, dobili prije tri godine, a izradila ga je tadašnja šefica vladinog Ureda za razvojnu strategiju Martina Dalić. Iako je sada u privatnim vodama, pristala je (doduše, vrlo oprezno) s odmakom od tri godine usporediti vrijeme i poteze koje smo vukli u 'mirno' vrijeme izrade strategije i danas, kada od krize ne vidimo ni sutra.

• Danas nam više nego ikad prije treba čvrsto sidro strategije razvoja. Posljednje što imamo jest vaš Strateški okvir 2006.-2013. Jesmo li ga ikada počeli ostvarivati?
- Moram vas ispraviti, Strateški okvir za razvoj nije moj. To je Vladin strateški dokument. Neke od stvari koje su tamo napisane jesu napravljene, radilo se na njihovoj provedbi, za neke od njih mislim da su na početku provedbe.

• Što je provedeno?
- Moram naglasiti da gotovo dvije godine nisam državni dužnosnik i teško mi je dati precizan odgovor. Nedvojbeno ima pomaka u dijelu koji se ticao obrazovanja, monetarne, fiskalne politike i tržišta kapitala. U tijeku su provedbe reforme pravosuđa i jačanje napora za borbu protiv korupcije. Imenovanje posebnog ministarstva uprave korak je prema pravoj reformi javne uprave.

• Jedna je od preporuka u Okviru i rezanje rashoda proračuna. Umjesto toga ove smo godine imali kozmetičke rebalanse, iduće čak ni to.

- Strateški je okvir pisan u ‘normalno’ vrijeme, kada nije bilo krize. Rezanje rashoda zapravo znači smanjivanje udjela državnih rashoda u BDP-u. U normalnim vremenima, kada nema nikakvih potresa, rashodi trebaju rasti sporije od rasta gospodarstva. Kako prihodna strana prati dinamiku gospodarskih aktivnosti, time se državna potrošnja relativno smanjuje, a proračun vodi u ravnotežu. Cilj je takvog ponašanja u dobrim vremenima da se napravi zaliha za krizna vremena ponajprije zato da bi se u krizi moglo aktivnije intervenirati fiskalnom politikom. U Strateškom je okviru kao jedna od zadaća navedeno stvaranje fiskalnoga stabilizacijskog fonda kao zalihe za krizna vremena. To je bila vizija. Danas su, međutim, druga vremena, smanjivanje rashoda u apsolutnom iznosu iznimno je težak proces.

• Vlada tvrdi da su rashodi proračuna zacementirani. Druge ih države prilagođavaju kriznim godinama, zašto ne možemo i mi?
- Mislim da je cilj Ministarstva financija odvagnuti sve pluseve i minuseve koje to smanjivanje rashoda izaziva. Gledano s točke financijskog tržišta, evo primjera. Zbog ocjene rizičnosti hrvatske države i svega ostalog što inozemni investicijski bankari i drugi investitori gledaju kad ocjenjuju rizičnost Hrvatske, smanjivanje rashoda bilo bi vrlo pozitivno ocijenjeno. Takav potez koji su povukle i neke susjedne zemlje u relativno kratkom roku mogao bi dati dobre ekonomske učinke: država bi smanjila rashode, manje bi se zaduživala, pale bi kamate, ostalo bi više novca sektoru gospodarstva, koji bi se brže mogao oporavljati i nositi budući rast. To je linija razmišljanja koja slijedi logiku ekonomske efikasnosti.

• Zar bi trebalo slijediti neku drugu logiku?
- Ne, ali država mora odvagnuti i druge efekte, primjerice kako će na različite gospodarske sektore utjecati radikalno smanjenje državnih investicija, posebno u uvjetima izraženoga međusobnog neplaćanja tvrtki. U takvoj situaciji radikalno smanjivanje investicija građevinskoj industriji, ali i onima koje su s njom vezane, donosi velike probleme. Država može krenuti i putem smanjenja broja zaposlenih, ali ako otpušteni ljudi ne mogu servisirati svoje obveze onda to postaje problem i drugih, primjerice banaka, ali i proračuna kroz socijalne izdatke.

• Druge su države odabrale MMF da im naredi da režu broj zaposlenih u državnoj upravi. Treba li nam alibi za to?
- Uvjerena sam da ne postoji nijedna mjera ekonomske politike koju bi nam MMF mogao reći, a da je sami prethodno već nismo analizirali barem pet puta. Imamo dovoljno pameti i znanja i zbog toga nam MMF ne treba. Doduše, on je oduvijek služio kao ‘instrument’ na koji se pozivalo kad smo morali povući neke bolne poteze. U svim godinama dosad to je bila njegova najvažnija uloga, a uz to je i investitorima signalizirao da je kod nas sigurno doći. Zemlje koje su ušle u aranžman s MMF-om, uključujući i neke članice EU, to su napravile u ranoj fazi krize, što im je pomoglo u stabiliziranju položaja na financijskom tržištu. Sada je već prošla godina dana, mi smo odabrali put bez MMF-a i mislim da se toga trebamo držati. Osim toga valja imati na umu da su naši pokazatelji vanjske likvidnosti još uvijek dobri, a MMF-ov novac ipak nije proračunski nego ide u rezerve HNB-a za potporu vanjskoj likvidnosti.

• Ipak, ove godine, sigurno i iduće, idemo po nova zaduženja u inozemstvo...
- U kojoj će nam mjeri investitori pokloniti povjerenje ovisi o tome kakve će odgovore naši predstavnici dati na pitanja o strukturi i održivosti proračuna, hoće li dovoljno uvjerljivo argumentirati realnost proračuna za iduću godinu, kakve ćemo odgovore dati o tijeku reformi. Kredibilitet tih odgovora važniji je od aranžmana s MMF-om. Između ostalog, i zato što se bez tih odgovora aranžman s MMF-om ne bi mogao ni dogovoriti.

• Iako u Vladi postoji Ured za strategiju, čini se da još uvijek nedostaje osoba koja bi razmišljala dugoročno, strategijski.
- U Hrvatskoj je napisano mnogo strategija. Dovoljno bi bilo uzeti jednu od njih i provesti barem polovicu onoga što piše. Stvara se dojam da ne znamo riješiti ekonomske probleme zato što nema strategije. Pogledajte samo reformu javne uprave. U svakoj je strategiji dosad navedeno da ona mora postati učinkovitija, otvorenija prema svima. Kad bismo sada išli pisati novu, sigurno bi javna uprava opet bila jedan od prioriteta.

• Ne kažem da nam nedostaju strategije, nego da u Vladi nema nikoga tko razmišlja strategijski, a ne samo dnevnopolitički.
- Vlada je izvršna vlast, zadaća joj je da provodi vlastitu politiku, dio koje je i Strateški okvir.

• Jedan od ciljeva te politike je i nova uloga države, koja bi trebala postaviti dobar pravni okvir u kojemu nema mjesta korupciji. Jesmo li počeli ostvarivati tu novu ulogu države?
- O tome mogu govoriti samo kao netko s druge strane ‘barikade’. Vidim veću angažiranost državnih institucija u rješavanju problema korupcije, vidim također da i premijerka tome pridaje veliku pozornost. Ali to nije proces koji se može dogoditi preko noći, iako bi za gospodarstvo bilo važno da ide brže.

• U Strateškom okviru piše da treba stvoriti uvjete za konkurentno gospodarstvo. Kako to postići kada je država najveći poduzetnik?
- To jest svojevrsni uteg. Strateški okvir izrađen je na ‘filozofiji’ da država nije najbolji poduzetnik. Valja znati da se svi potezi, uključujući i one koji su u nekom trenutku zadovoljili neku socijalnu ili drugu potrebu, a nisu bili ekonomski opravdani, na kraju zajedno zbrajaju u konačnu stopu rasta. Kad bi država imala manju poduzetničku ulogu, i stopa rasta bila bi veća, jer je u poduzetništvu privatni sektor učinkovitiji od države.

• Prije tri su vam godine zamjerali da niste napisali koje su to industrije, grane, sektori na temelju kojih bismo se trebali razvijati.
- Dokument se zove Strateški okvir. Da smo išli u detalje, dokument bi izgubio na čitljivosti, a zatvorio bi se i prostor za izradu pojedinačnih operativnih planova u nekim granama. Strateški je okvir zamišljen kao krovni dokument za koji ne postoji nijedna prepreka da se naprave detaljni operativni planovi, strategije poljoprivrede ili neke druge industrije, ali tako da to bude sukladno strateškim prioritetima koje je Vlada odredila usvajajući Okvir. Valja reći da je dio toga sektorskog posla i učinjen. Ne zaboravite da je načinjena cjelovita industrijska strategija kao i niz operativnih dokumenata po granama.

• Ne bi li sada bilo lakše da znamo, primjerice, ima li uopće tekstilna ili neka druga industrija budućnost na tržištu?
- Ne bih se s time složila. Tko bi to trebao znati? Ministar gospodarstva? U tržišnom gospodarstvu ministri nisu ti koji bi trebali znati može li neka industrija preživjeti.

• U našem 'tržišnom' gospodarstvu država ipak čini polovicu tržišta.
- Čini mi se da se država boji dignuti ruke od sebe kao poduzetnika jer stalno ima osjećaj da bi trebala o nekome ili nečemu odlučivati. Kako bi to bilo da se sastanu vodeći ljudi Ministarstva gospodarstva i shvate da nam neka industrija ne treba. Temeljem čega bi oni to mogli učiniti? Što bi to značilo u praktičnom smislu? Da će izdati dekret da se sve zatvori?

• Ali preciziranje gubitaša znači manje potpora iz proračuna.
- Ne povezujem to tako. Poduzeća i industrije ne postoje radi državnih potpora nego rade i organiziraju svoje poslovanje da bi nešto zaradili. Uostalom i potpore su moguće i potrebne u tržišnom gospodarstvu, ali na način koji se naziva horizontalna potpora - dostupna svima na natječaju za određene projekte i namjene.

• Zar ne bi država trebala postaviti plan unutar kojeg se grane, sektori, poduzeća mogu posložiti i vidjeti kakve su potrebe domaćeg tržišta, koliko tko može proizvesti, prodati, izvesti...
- Onda dobijemo instituciju koja se zone Gosplan (Komitet za državno planiranje osnovan u Rusiji 1921. g., op.a.).

• U Okviru piše i to da bi BDP trebao rasti prije svega na investicijama. No potrošnja još uvijek najviše pridonosi rastu i taj potrošeni model još nije zamijenjen razvojnim.
- Nije baš tako. Potrošnja čini 60-ak posto BDP-a i to je osobina svake srednje razvijene zemlje. Njeno kretanje znatno utječe na stopu rasta. Evo sada se nalazimo u vremenu kada potrošnja presudno određuje pad BDP-a. Velik su poticaj rastu u prethodnim godinama dale i investicije. Ipak, nedostaje pozitivan doprinos neto izvoza.