Hrvatska nema ekonomiju za otvaranje novih radnih mjesta

Ekonomski rast, koji bi snizio broj nezaposlenih ispod 200.000, može se ostvariti samo uz pretpostavku dubokih reformi koje sadašnja, ili neka druga hrvatska vlada, vrijednim radom mora provesti. Pritom ne mislimo na najčešće spominjane reforme u pravosuđu i fiskalnoj potrošnji. Samo se po sebi razumije da brzi rast gospodarstva pretpostavlja uređeno pravosuđe, korupciju smanjenu na razumnu mjeru, a fiskalni deficiti pod kontrolom

Piše: mr. sc. Damir Novotny
[email protected]

           Vijest da je došlo do blagog pada broja nezaposlenih u drugom kvartalu ove godine prošla je tako gotovo nezamijećena.

To je svakako dobra vijest i zaslužuje neusporedivo više pažnje, budući da je vojska nezaposlenih još neizdrživo visoka. U Hrvatskoj i nadalje više od 300.000 ljudi nema radno mjesto, što je iznimno visoko ako se zna da Slovenija s upola manje stanovnika ima tek 80.000 nezaposlenih. Visoka nezaposlenost ne samo da je socijalno neprihvatljiva već može radikalizirati demokratski razvoj zemlje, što u konačnici nužno negativno utjeće na ekonomska kretanja.

Dovoljno je pogledati rast polularnosti radikalnih političkih opcija u Srbiji, koji se uglavnom temelji na stagnaciji ekonomskog položaja najširih slojeva stanovništva i visokoj stopi nezaposlenosti. S jedne strane, visoka nezaposlenost u toj zemlji stvara uvjete za pojavu profašističkih političkih tendencija, a rast takvog raspoloženja ugrožava, s druge strane, demokratske procese nužne za razavoj gospodarstva.

Možemo se, dakle, složiti da je nogomet 'najvažnija sporedna stvar' na svijetu. Međutim ključna pitanja, poput ekonomskog rasta i novog zapošljavanja ipak ostaju 'najvažnija glavna stvar', pa valja uporno i neprekidno ukazivati na činjenice i trendove koji utječu na domaću ekonomiju. Zaustavljanje rasta stope nezaposlenosti i preusmjeravanje trenda u suprotnome smjeru doista je značajno, a rezultat je ubrzavanja ekonomskih aktivnosti u prvom tromjesječnu ove godine. Prema svim relevantnim prognozama, ove godine možemo očekivati gospodarski rast iznad 4 posto, što je nešto više u odnosu na 3,8 posto rasta u 2005.g.

Unatoč zaustavljanju rasta osobne potrošnje, koja je svoj vrhunac dosegnula u 2002.g, glavni generator toga rasta ipak ostaje potrošnja građana, koja se ponajprije financira putem ekspanzije bankarskih kredita. Domaća proizvodnja, doduše, već nekoliko godina bilježi ubrzavanje, izvoz raste kao neposredna posljedica gospodarskog oporavka u zemljama EU, ali se unatoč tome ne može govoriti o tome da izvozni segment domaće industrije značajnije utječe na otvaranje novih radnih mjesta. Domaći privatni sektor je tijekom posljednjeg kvartala prošle godine pokrenuo investicijski ciklus koji bi već do kraja ove godine mogao pozitivno utjecati na domaća gospodarska kretanja. Ostaje, međutim, otvorenim pitanje koliko u tim investicijama sudjeluju ulaganja u nekretnine, a koliko u nove proizvodne kapacitete.

Iz turističkog sektora, unatoč slaboj popunjenosti hotelskih kapaciteta u lipnju, ponajviše zbog Svjetskoga nogometnog prvenstva, najavljuje se blagi rast noćenja i ukupne turističke potrošnje. Iako je u obnovu turističkih kapaciteta između dviju sezona uloženo više od milijarde eura, može se očekivati povoljniji financijki rezultati, ali je malo vjerojatno da ćeu tom sektoru doći do značajnijeg rasta zaposlenosti, održive u dugom roku. Dakle, iako turističke kompanije mnogo investiraju novih je radnih mjesta, posebno kvalitetnih, jako malo.

Vjerojatno ne treba posebno dokazivati da je podloga ubrzanog gospodarskog rasta u posljednjim godinama bio rast javne, kao i snažan rast privatne potrošnje. Potrošnja i ulaganja javnog sektora financirala su se iz zaduživanja na domaćemy i inozemnome financijskom tržištu. Građani su sklonost visokoj potrošnji u proteklih pet godina plaćali cijenom visoke osobne zaduženosti, koja će na dugi rok ograničavati rast osobne potrošnje. Vrijeme visokog rasta realnih plaća u Hrvatskoj je, naime, iza nas: plaće su u stagnaciji i veliko je pitanje mogu li u budućnosti biti veće. Liberalizacija tržišta i snižavanje cijena roba široke potrošnje, kao i aprecijacija domaće valute, povoljno su utjecali na rast kupovne moći.

Danas naši građani mogu kupiti za isti novac gotovo 30 posto više robe nego potkraj 90-ih. Iako je štednja rasla, građani su ipak uporno trošili i više od svoje zarade. Ta potrošnja, zbog slabog stanja u domaćoj prerađivačkoj industriji, jednostavno nije imala utjecaja na radna mjesta. Štoviše, zbog veće dostupnosti financiranja, stvorio se dojam da je gotovo beskorisno se truditi oko restrukturiranja domaće industrije i da je sve lakše uvoziti. Vjerojatno je nabolji primjer sektor zdravstva, koji godišnje potroši više od 2 miljarde eura, u čemu domaći proizvođači ne sudjeluju niti s 250 milijuna.

Susjedni Slovenci su finskom isporučitelju vojne opreme, primjerice, nametnuli osnivanje zajedničke tvrtke s Gorenjem, koja će proizvoditi borbena vozila za potrebe slovenske vojske. Slučajno je riječ o istom dobavljaču koji i Hrvatskoj vojsci nastoji prodati isti proizvod, pri čemu javnosti nije poznato jesu li u Ministarstvu obrane razmišljali o sličnom aranžmanu. Nekadašnji lider u proizvodnji tenkova, hrvatski Đuro Đaković, zasigurno bi u tome bio uspješniji s obzirom na dugoročno iskustvo nego proizvođač perilica rublja. Privatna potrošnja jednostavno nema nacionalnih preferencija, a javna potrošnja propušta gotovo sve šanse za otvaranje dugoročno održivih radnih mjesta.

Neposredna ulaganja u prerađivačku industriju, od strane inozemnih ili domaćih investitora, u svakom će slučaju ovisiti o razini realnih plaća. Iz iskustva drugih tranzicijskih zemalja, uz izuzetak Slovenije, privatna ulaganja i na njima temeljen rast nacionalnih ekonomija je dugoročno su ograničavala rast plaća i osobnu potrošnju. Što je viša razina plaća u domaćem bruto proizvodu, to je gospodarstvo manje zanimljivo za neposredna ulaganja industrijskih kompanija iz razvijenih zemalja.

Snažniji val neposrednih stranih ulaganja ovisit će o komparativnim ocjenama investitora, koji neće samo procjenjivati cijenu nego i ostale elemente produktivnosti rada. Inozemnim investitorima zasigurno neće odgovarati svojevrsna ljetna 'siesta', kada većina naših građana i političara smanjuje radnu aktivnost, spaja blagdane ili, kao što je to slučaj ovoga ljeta, obilazi neke od sportskih događaja na kojima sudjeluju hrvatski sportaši. Malo je, dakle, vjerojatno da će u konkurenciji s vrijednom Slovačkom, ili s jeftinim zemljama, poput Rumunjske, Bugarske ili možda Srbije, Hrvatska biti izabrana za idealnu lokaciju za značajnije investicije međunarodnih industrijskih grupacija. S te strane do novog zapošljavanja neće doći.

Inozemna potražnja za domaćim robama i uslugama, koliko god bila doktrinarno poželjna, do ulaska u EU neće značajnije povećavati. Za ubrzaniji rast robnog izvoza zasad nema pretpostavke u domaćoj (prerađivačkoj) industriji, koja se još bori sa strukturnim problemima. Gospodarski rast koji se temelji na potražnji za uslugama, izrazito je ranjiv i u srednjem roku neće biti značajan. Ekonomski rast, koji bi spustio broj nezaposlenih ispod 200.000, može se ostvariti samo uz pretpostavku dubokih reformi koje sadašnja ili neka druga hrvatska vlada vrijednim radom mora provesti.

Pritom ne mislimo na najčešće spominjane reforme u pravosuđu i fiskalnoj potrošnji. Samo se po sebi razumije da je za brzi rast gospodarstva potrebno uređeno pravosuđe, korupcija smanjena na razumnu mjeru, a fiskalni deficiti pod kontrolom. Snižavanje potrošnje u javnom zdravstvu zasigurno pri tome ima prioritet.
Glavno je pitanje kako zaposliti većinu srednje obrazovanih mlađih, ali i nezaposlenih osoba srednje dobi, koje ne mogu naći radno mjesto. Strukturne reforme hrvatske ekonomije, koje ne mogu biti samo predmetom bavljenja privatnog sektora, moraju pratit sustavne reforme u srednjemu i strukovnom obrazovnom sustavu.

Osim notornog nedostatka vrhunskih kuhara, bez kojih je nezamisliva suvremena turističko-gastronomska ponuda, na domaćem tržištu radne snage kronično nedostaju mnoga tražena zanimanja. Radna mjesta vjerojatno postoje, ali postojeći nezaposleni ne mogu odgovoriti svojim znanjima niti iskustvom na tu potražnju. Veliki srednjoeuropski gradovi su kroz ulaganja u obnovu fasada, zapuštenih tijekom desetljeća staljinističke nebrige, otvorili na desetke tisuće radnih mjesta.

Danas su poljski i češki obrtnici do te mjere snažna konkurencij zapadnoeuropskim kolegama da se na političkoj razini u EU raspravlja o ograničavanju pune liberalizacije tržišta malih i obrtničkih usluga. Zapuštene fasade Grada Zagreba, ali i mnogih drugih hrvatskih gradova, moguće su izvorište brojnih radnih mjesta za godine unaprijed. Javni su radovi ne samo otvorili broja dugoročno održiva nova radna mjesta, ne samo u Istočnoj Europi nego i u razvijenim europskim zemljama.

Građenje prometne infrastrukture, kod koje najviše profitiraju dobavljači velikih građevinskih strojeva, zasigurno ne predstavlja najpoželjniju strukturu javnih radova. Riječ je o potrebi otvaranja takozvanih 'malih' radnih mjesta za zanimanja koja sutra mogu pronaći svoju tržišnu poziciju na otvorenome europskom tržištu. Za takvu transformaciju potrebni su dodatni fiskalni kapaciteti, ali oni se mogu pronaći u rezervama lokalne samouprave. Uz velike strukturne reforme, potrebno je i niz reformskih zahvata na nižoj razini, koji bi orkestrirano ostvarili temeljne ciljeve nacionalne ekonomije: rast i zapošljavanje. Ne treba nas pogrešno shvatiti, ali nogometna euforija, nažalost, pri tome ne može pomoći.