Hrvatska radna snaga bez glamura stupa u EU

Eurofoundovo istraživanje pokazalo je da se samo četiri posto ispitanika Unije koristi prednostima mobilnosti velikog tržišta rada. Analitičari predviđaju da će se slično ponašati i Hrvati.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Iako mnogi smatraju da će ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, predviđenom po posljednjoj modi za 2012., zemlja proći kroz niz šokantnih potresa u svim sferama društvenog života, to nije točno. To posebice vrijedi za tržište rada, gdje će ‘promjene biti uglavnom postupne i neće ispuniti dramatična očekivanja javnosti’, objašnjava Igor Žonja predsjednik uprave portala MojPosao. Dapače, suprotno uvriježenom mišljenju promjene u ovom području bit će sasvim jednostavne i bez glamura nekih drugih pregovaračkih poglavlja.

Najvažnija stvar koja se mijenja na taj dugo očekivani datum sastoji se u otvaranju dvaju tržišta (hrvatskog i europskog) za slobodan protok radne snage. Radnici državljani sadašnjih 27 zemalja članica moći će nesmetano i bez potrebe za papirima ili dozvolama slobodno navaliti u hordama na atraktivno hrvatsko tržište rada, koje će postati sasvim nezaštićeno za posla gladne pojedince iz EU, ali će vrijediti i obrnuto. Što se tehničkog dijela tiče, zakonskih i podzakonskih akata, oni se usklađuju kroz pripremno razdoblje, odnosno tijekom pregovora. U tom smislu, Hrvatska je već odradila velik dio posla, tako da će u sljedećih dvije ili tri godine do članstva biti uveden i ostatak zakonodavstva kojem je glavni cilj prije navedena sloboda kretanja radne snage diljem Europske unije.

Naravno, kako početak prijateljstva svake nove članice sa ‘starim’ članicama zahtijeva određene faze prilagodbe i boljeg upoznavanja, formalni ulazak u Uniju neće nužno značiti ono što službeni kanali vole nazvati punopravno članstvo. Takvo članstvo bi značilo jednaka prava za novu članicu onima koja imaju postojeće članice. To nije slučaj jer postoje prijelazna razdoblja u kojima se Unija nauči prihvaćati novu članicu/e kroz suspenziju određenih prava toj članici. Upravo je sloboda kretanja radnika jedno od delikatnijih područja na kojem neke članice primjenjuju razdoblja od nekoliko godina u kojima radnici pridošlice ne mogu tek tako doći raditi. Pitanje prijelaznih razdoblja u području radne snage nacionalnog je karaktera, što znači da svaka članica ima pravo odlučiti hoće li odmah dopustiti radnicima iz nove članice slobodan pristup svom tržištu rada ili će ih ostaviti na čekanju.

S obzirom na ovo danas još nije moguće odrediti kako će se ta situacija odvijati u hrvatskom slučaju i koje će nam članice ostaviti zabrane te koliko će vremena one trajati. Neslužbene najave govore kako Njemačka, Slovenija i Rumunjska neće uvoditi zabrane, dok će Grčka zaviti u tugu velik broj Hrvata koji su namjeravali konkurirati na tom tržištu. Naravno, ništa od toga nije konačno, formalne odluke zemlje članice donosit će tek po ulasku Hrvatske. Tehnički gledano, za one zemlje koje zadrže zabranu, hrvatski će radnici biti tretirani kao strani, te će stoga trebati boravišnu i radnu dozovolu. Dopušteni period upoznavanja za sva je poglavlja isti i varira od dvije do najviše sedam godina, pa to vrijedi i za poglavlje Sloboda kretanja radnika.

U predviđanju mogućih učinaka na domaće tržište rada, teško je dakle, imajući u vidu niz nepoznanica, reći što će se događati u Hrvatskoj. Žonja izražava skepsu prema spremnosti hrvatskih radnika da iskoriste mogućnosti. Svoje razmišljanje argumentira istraživanjem Eurofounda (Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta) koje je pokazalo da polovica ispitanika Unije drži mobilnost na tržištu rada jednom od glavnih prednosti članstva, ali ih tek četiri posto tu mogućnost i iskoristi. Ako se tome doda tradicionalna hrvatska vezanost za nekretnine, obitelj i manja sklonost preseljenju, zaključuje Žonja, teško je očekivati da će promjene biti drastične ili nagle.

Hrvatska kao i zemlje iz zadnja dva proširenja

Iskustva država koje su Uniji pristupile u posljednja dva vala proširenja, 2004. i 2007., pokazuju vrlo različite stavove članica. Grčka, Španjolska i Portugal bili su među najskeptičnijim zemljama koje su novih deset, pa kasnije nove dvije (Rumunjska i Bugarska) najduže ograničile, dok su s druge strane Švedska, Irska i Velika Britanija bile gostoljubivije. Kako bi se izbjegla situacija presedana za buduća proširenja, kaže Ivana Vukorepa, voditeljica radne skupine za poglavlje 2, ali i poštovala politička korektnost, na Hrvatsku će vjerojatno biti primjenjeni isti kriteriji kao i u slučaju zemalja iz zadnja dva proširenja. Primjer je Grčka koja je već najavila korištenje mogućnosti uvođenja prvog prijelaznog razdoblja od dvije godine, ne zbog straha od navale Hrvata, već baš zbog poštivanja kriterija iz prijašnjih proširenja.

Mogućnosti koje su pred postojećim članicama sastoje se od 2+3+2 sistema, koji omogućuje svakoj članici primjenu perioda od dvije godine za prilagodbu (iako mogu i odmah prihvatiti načelni režim EU koji dopušta slobodno kretanje radnicima), koje onda mogu produžiti na tri dodatne godine (ako još uvijek nisu zadovoljne razinom bliskosti s novim prijateljima) čime bi u pravilu bila ispunjena neka uobičajena norma za prilagodbu. Ipak, ako je u pitanju posebno konzervativna članica koja se teško otvara prema novim poznanstvima, EU je omogućila posljednji period od još dvije godine kao krajnju mjeru zaštite, nakon koje više ne postoji mogućnost odgode europskih pravila. Iznimno, Austrija i Njemačka izborile su mogućnost dodatnih ograničenja, ali za jasno nabrojene radne kategorije, poput građevinarstva. Taj period od sedam godina, vrlo je fleksibilan pojam. Tako neka država može i povući u tom razdoblju dani pristanak na slobodno kretanje radnika u slučaju ozbiljnijih poremećaja na svom tržištu rada. Za svaku od promjena, dakako, potrebno je obavijestiti Europsku komisiju i tražiti njen blagoslov. Ipak, kaže Vukorepa, dosada niti jednom nije aktivirana ova posljednja ‘sigurnosna mjera’. Da se nove članice ne bi osjećale manje vrijedne, Unija je omogućila i recipročnost u onim posebno teškim slučajevima, pa tako i one mogu uvesti zabranu rada državljanima tih upornih starih članica. Primjeri toga su Mađarska, Slovenija i Poljska koje su od ove mjere ipak nakon nekog vremena odustale.

Ima i primjera druželjubivih članica kao što su Švedska, Velika Britanija i Irska koje su se uglavnom odrekle prijelaznih razdoblja, iako su ovisno o slučaju, ipak zadržale neka ograničenja. Rezultati su različiti. Nakon velikog proširenja 2004., pa do drugog 2007., iz novih u stare članice preselilo je oko milijun ljudi. Austrija i Njemačka primile su oko 60 posto migranata prije proširenja, da bi tu ulogu preuzele Irska i Britanija, potom Italija i Španjolska. Ne iznenađuje niti podatak da je kretanje uglavnom bilo jednosmjerno, iz starih u nove članice, a najpokretniji su bili Česi i Slovaci, dok su Slovenci imali najmanji odljev radne snage.

Sasvim očekivano, financijska kriza i recesija imale su svoj učinak na spremnost otvaranja tržišta. Iz tog razloga niz zemalja zasada definitivno neće otvarati svoja tržišta rada, što možda u normalnim okolnostima ne bi bio slučaj. No, kako je kriza intenzivno utjecala na pojavu ekonomskog nacionalizma, sve članice su postalje osjetljivije na svoja tržišta rada, uključujući i one tradicionalno liberalnije, poput Britanije i Švedske. Dapače, početkom prošle godine Britanija se zabavljala sloganom ‘britanski poslovi za britanske radnike’, a Češka je imigrantima nudila besplatan povratak kući.