Hrvatska se bez razloga srami radničkog samoupravljanja

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Umjesto da se iskoristi naslijeđe 30-godišnjega radničkog samoupravljanja, ta se hrvatska prednost ponovno pokušava uništiti

Nevjerojatno je koliko je negativnih reakcija i osporavanja izazvala ideja o organiziranome radničkom dioničarstvu kao jednom od oblika privatizacije preostalih dioničkih paketa u državnom vlasništvu. Pojednostavljeno, riječ je o projektu koji promovira Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, a recept se svodi na mogućnost da u 70-ak tvrtki zaposlenici uz 40 posto popusta kupe 25 posto dionica tvrtke. 'Prodaja dionica pod posebno povoljnim uvjetima zaposlenicima - organizirano radničko dioničarstvo', kao što se projekt službeno zove, predviđa (zasad) jednokratno plaćanje dioničkih paketa, što znači da se u priču moraju uključiti i banke sa svojim kreditima.
Iz pojedinih krugova 'bliskih stranim investitorima i domaćim burzovnim igračima' stižu brojne političke diskvalifikacije, a s obzirom na to da je riječ o nimalo bezazlenim lobijima, lako se može dogoditi da premijer Sanader u posljednji trenutak popusti pod pritiscima.

A to bi bilo ravno zabijanju posljednjeg čavla u lijes radničkog dioničarstva u Hrvatskoj. Zahvaljujući kakvom-takvom povijesnom odmaku, petnaest godina nakon ukidanja socijalizma u Hrvatskoj većina osoba i pojava iz vremena 'komunizma' barem je donekle rehabilitirana. Smije se pohvaliti neke zasluge Josipa Broza Tita, nije strašno priznati da je netko bio član SK, neće biti fizički napadnut čovjek ako primijeti da je zdravstvena zaštita prije 1990. bila bolja nego danas... Jedino što je još u debeloj ilegali jest - radničko samoupravljanje. Njega kao da se svi srame. Istina, sustav samoupravljanja u poduzećima, koji se u SFRJ počeo razvijati od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća, često je bio kulisa za partijsko upravljanje. Ali i unatoč tome, tridesetak godina radničkog samoupravljanja stvorilo je znatne komparativne prednosti hrvatskim tvrtkama u odnosu na poduzeća u tvrdome državnom vlasništvu iza 'željezne zavjese'.

Nažalost, umjesto da se na početku tranzicije iskoristi to da su radnici u Hrvatskoj imali naslijeđe koje ih je čvrsto vezalo uz tvrtke u kojima su radili i bili neka vrsta kolektivnih suvlasnika, vlasti su provele grubu nacionalizaciju. Umjesto da je društveno vlasništvo odmah pretvoreno u vlasništvo zaposlenika, išlo se u podržavljenje. Najbrži, najodvažniji i najspretniji direktori iz socijalizma uspjeli su provući radničko dioničarstvo u svojim tvrtkama jer su iskoristili kratkotrajni, tzv. Markovićev zakon. Počevši od TDR-a, još je desetak tvrtki privatiziranih na taj način uspjelo izbjeći pogubne zamke pretvorbe i kupnje sumnjivim novcem još sumnjivijih poduzetnika.

Pokazalo se da mnoge tvrtke (Dalekovod, AD Plastik, Franck...) svoj razvoj u 90-ima duguju upravo optimalnoj kombinaciji radničkog i menadžerskog suvlasništva. Pokazalo se, doduše, da radničko dioničarstvo uspijeva u uspješnim tvrtkama (odlikašima), ali uvijek postoji mogućnost da se dobra priča dogodi i kod onih manje uspješnih. Treba biti iskren i priznati da radnici najčešće nisu dugoročni suvlasnici tvrtki. Uvijek je znatan postotak onih koji s vremenom odluče prodati dionice. To, međutim, nije ništa negativno. Logično je da su dionice koncentriranije u rukama menadžmenta, ali time se postižu dva cilja. Prvo, s političko-socijalne strane, zaposlenici koji su pod povoljnijim uvjetima postali dioničari svojih tvrtki, pa onda te papire prodali, nemaju poslije nikakva moralnog prava tražiti nekakvu naknadnu pravdu.

Političari tu ostaju čistih ruku. A, s druge strane, cilj privatizacije nije samo pravda nego i efikasnost. Ako se u prvoj fazi osnivanjem udruga radnika-dioničara osigura pravda, a kasnijim okrupnjivanjem i efikasnost - cilj je postignut. Pitanje je kako ocijeniti protivnike radničkog dioničarstva koje, kao jedan od rijetkih smislenih modela, predlaže Sanaderova Vlada? Kad je o stranim ulagačkim lobijima riječ, razumljivo je da je njima u interesu što prije doći do dionica atraktivnih tvrtki kakva je Podravka. Ista prava imaju i zaigrani burzovni investitori. No država ima šire interese. Bit će žalosno ne pokaže li Sanaderova Vlada i ovom prilikom snagu.

 Kraj