Hrvatska treba naći političke kamikaze koji će sagorjeti za razvoj

Na strateške izazove može se odgovoriti samo uz onu vrstu volje za promjene koja ne kalkulira žrtvujući svoju komotnost i položaj zbog nečega većeg.

piše Drago Munjiza 

Nije pitanje što treba učiniti, nego kako i kada. S kojom reformom početi i koji dio ‘privilegiranih’ napasti? Što je doista alternativa današnjem proračunu, današnjoj Vladi i današnjim utjecajnim dijelovima društva, koji koče nužne promjene?

Nije ugodno pisati kolumnu na dan kad je glavna vijest u gospodarstvu da većina Vladinih savjetnika ne podupire zadnji rebalans proračuna za 2010. i da će vjerojatno smanjiti svoj angažman jer nisu prihvaćeni njihovi prijedlozi. Također, šestomjesečni rezultati kompanija upućuju na skorašnje promjene u upravama. Npr. ovih je dana u medijima objavljen scenarij koji upućuje na promjene u našoj najvećoj naftnoj kompaniji. Niz političara i ekonomskih stručnjaka najavljuje sivi scenarij za Hrvatsku u 2011., ali i dugoročno, jer oni koji vladaju nemaju snage za bitne promjene. Bitne promjene zahtijevaju konsenzus dijelova hrvatskoga društva na koje se te promjene odnose kao i onih koji imaju utjecaj na te dijelove društva. Znači, ako poljoprivredne poticaje želimo unaprijediti i istodobno uštedjeti, treba u to uvjeriti, ovako ili onako, ‘opinion makere’ u sektoru, ali pitanje je znamo li tko su oni zaista. Tako možemo nabrajati i druge neuralgične točke...

Koga najprije napasti Sad se otvara pitanje ključno za pomak u kolektivnoj svijesti građana i ‘opinion makera’ u Hrvatskoj. To nije pitanje što treba učiniti, nego kako i kada to treba učiniti. S kojom reformom početi i koji dio ‘privilegiranih’ napasti? Utjecati na povećanje potrošnje smanjenjem direktnih i indirektnih davanja državi? Pa zar nismo lamentirali o prevelikoj potrošnji u Hrvatskoj, barem posljednjih 15-ak godina? Ili o potrebi smanjenja javne uprave i troška u javnom sektoru? A zašto bi sindikati pristali na rezove ako imaju dovoljno primjera da su npr. u zdravstvu zaposleni iznadprosječno angažirani u usporedbi s europskim prosjekom, ali nemaju iznadprosječne plaće? U prosvjeti također. Problemi su kompleksni i nisu produkt jedino gotovo 50-godišnje vladavine komunističke doktrine i boravka u neprirodnoj jugozajednici ni jedino moralnog pada društava koja pripadaju zapadnoj, rimsko-anglosaksonskoj civilizaciji.Pitanje je sadašnjeg trenutka što je doista alternativa današnjem proračunu, današnjoj Vladi i današnjim utjecajnim dijelovima društva, koji koče nužne promjene. Jer kritizirati je lako, ali promijeniti procese i preživjeti bolne rezove nije. U Japanu takvi su se martiri u Drugome svjetskome ratu zvali kamikaze, i nisu uspjeli donijeti promjenu ratne sreće svojoj domovini. U muslimanskom dijelu svijeta zovu se šehidi, i pitanje je hoće li uspjeti postići svoj cilj koji od njih zahtijeva drastične žrtve u zamjenu za neizgledan život na drugom svijetu i relativno malo dodatnih financijskih sredstava za njihove obitelji.

Sedam ključnih pitanja Zbog toga treba prevladati današnje podjele uloga i sagledati problem u njegovoj punini, i to tako da se daju odgovori na bitna pitanja koja godinama muče hrvatsko društvo:
• Pitanje nataliteta, koje je pitanje svih pitanja jer bez pozitivnoga prirodnoga prirasta ne može biti napretka.
Tko će puniti mirovinske fondove za 30-ak godina?
• Je li pitanje korupcije ključno u Hrvatskoj i bi li nestalo zbog promjene vlasti ili s ulaskom u EU?
• Treba li se naša zemlja orijentirati na uslužne djelatnosti ili proizvodnju?
• Što izvoziti?
• Jesu li direktne strane investicije štetne ili korisne za Hrvatsku na dugi rok?
• Može li uopće 4,5 milijuna stanovnika imati velik utjecaj u svijetu i kako to postići?
• Kako pravedno raspodijeliti BDP zemlje; koliko mogu u njemu sudjelovati radnici, koliko kapital, koliko umirovljenici i javna uprava?

Dosta teških, strateških pitanja, i dosta teorija, ali i praktičnih primjera u Europi i svijetu kako ih se može pokušati riješiti! A odgovor je jednostavan: potrebna je volja za promjene, ona vrsta volje koja ne kalkulira, osim što je sigurna da će nositelji promjena sagorjeti u tim promjenama žrtvujući svoju komotnost zbog nečega većeg... Ta vrsta spremnosti postojala je 91’. Posljedice su vidljive danas, dok putujemo svijetom i smatramo normalnim da je imati plavu putovnicu zajamčeno.
Postoji više smjerova kojima država i društvo mogu krenuti, a koji rješavaju postavljena pitanja i mogu više-manje uspješno riješiti naše dvojbe. Međutim, ima li volje i vodstva? Kada dođe vrijeme, a doći će zasigurno, promjene će se pokrenuti i cilj će biti važniji od sredstva! Dovoljno je znakova koji upozoravaju na to kao što je i dovoljno primjera iz prošlosti koje možemo iskoristiti kao putokaz prema boljoj budućnosti.