Hrvatska u društvu bliskoistočnih zemalja

Uvjeti poslovanja, konkurentnost ili korupcija zaista nisu toliko egzaktni fenomeni da bi se mogli točno izmjeriti i uspoređivati, pa se svako istraživanje u kojem se nastoji kvantificirati korupcija ili rangirati zemlje prema uvjetima poslovanja može relativizirati. Ipak, nema sumnje da postoji razlog zbog kojega je neka zemlja bolje ili lošije rangirana

Piše: Zorislav Antun Petrović
predsjednik Transparency International Hrvatska

Ovogodišnji indeks percepcije korupcije Transparency Internationala nedvojbeno je odgovorio na vječno pitanje spada li Hrvatska među mediteranske, srednjoeuropske ili zemlje Zapadnog Balkana. Barem  kad je o korupciji riječ, Hrvatska spada na Bliski istok, odnosno najsličnija je Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Siriji. Naravno, to ne znači da je Hrvatska u svakom pogledu slična tim bliskoistočnim zemljama – sociološke, kulturološke i ine razlike goleme su i uočljive na prvi pogled. Ali istraživanje institucija kao što su Economist Inteligence Merchant International Group, Freedom House, World Economic Forum ili World Market Research Centre pokazala su da je Hrvatska kad je riječ o korupciji na razini tih zemalja.

I sad se postavlja pitanje koliko je ta ocjena zaslužena, slično kao što se to pitanje postavilo i kad je u rujnu Svjetska banka objavila istraživanje o uvjetima poslovanja prema kojemu je Hrvatska zauzela 118. mjesto među 155 zemalja. Iako je žestoka reakcija hrvatske Vlade bila djelotvorna, pa je iz ureda Svjetske banke ubrzo stigla relativizacija ocjene, gorak okus je ostao. Svako takvo istraživanje, kao  i indeks percepcije korupcije, mogu se relativizirati. Uvjeti poslovanja, konkurentnost ili korupcija zaista nisu toliko egzaktni fenomeni da bi se mogli točno izmjeriti i uspoređivati, pa se apsolutno svako istraživanje u kojem se nastoji kvantificirati korupcija ili rangirati zemlje prema uvjetima poslovanja može relativizirati. Ali nema sumnje da postoji i razlog zbog kojega je neka zemlja bolje ili lošije rangirana.

Jedini lijek transparentnost

Kod indeksa percepcije korupcije svakako se može postaviti pitanje je li Hrvatska ove godine zaslužila bolju ocjenu od Turske, koja je nekoliko mjesta ispred nje, ili možda ipak goru od Rumunjske, koja je pak nekoliko mjesta iza. Ali sigurno nije teško dokučiti zašto je Finska već godinama pri samome vrhu, a Nigerija na samom dnu. Taj se indeks temelji na percepciji, odnosno dojmu što su ga ispitanici stekli o pojedinim zemljama. A taj se dojam temelji na cijelom nizu pojedinosti, počevši od načina dodjele koncesija za mobilne mreže preko načina nabave vojne opreme i privatizacije državnih poduzeća, pa sve do izdavanja građevinskih dozvola i načina rješavanja prometnih prekršaja. Ni na jednom od ovih područja Hrvatska nije tijekom proteklih godina blistala, pa i ne čudi da je završila u društvu bliskoistočnih i afričkih zemalja. Naravno, loša ocjena se dijelom mogla očekivati – kad bi Hrvatska bila latinoamerička zemlja, funkcioniranje sudova i tijela javne vlasti u odnosu na okružje bilo bi među najboljima u regiji. Ali Hrvatska je ipak u Europi, pa su očekivanja veća i postavlja se pitanje kako ih ostvariti. Ako se želi suzbiti korupcija, odgovor je uistinu jednostavan: transparentnost. Taj se recept potvrdio i provjerio u nizu zemalja, od Islanda na sjeveru do Novog Zelanda na jugu. Transparentnost se u svim zemljama koje nemaju problema s korupcijom osigurava postavljanjem jasnih pravila, jednostavnih procedura i omogućavanjem uvida u tijek procesa.

Konkretno, to bi u Hrvatskoj značilo precizno definiranje načina ocjenjivanja ponuda za koncesiju za mobilnu telefoniju. Pritom uopće nije bitno hoće li se kao kriterij uzeti svota koju su ponuđači spremni platiti za koncesiju, broj radnih mjesta koje namjerava otvoriti ili broj samoglasnika u imenu ponuđača: bitno je da postoje precizno definirani kriteriji koji se ne mijenjaju tijekom natječaja. Što je manje diskrecijskih odluka, to je manja mogućnost korupcije. To je posebno značajno kod svih oblika privatizacije, a posebice poduzeća iznimno važnih za cjelokupno gospodarstvo zemlje, kao što su Ina i HEP. Čak i ako se zbog nekih strateških razloga svi kriteriji ne objave, nužno ih je objaviti nakon zaključenog natječaja ako se želi bjelodano pokazati da nije bilo nikakvih igara ispod stola. Slično kao što se u vrhunskom restoranu butelja vina nikad ne donosi otvorena na stol nego se uvijek otvara pred gostom. Naravno, kao što o vlasniku i njegovim ambicijama ovisi kako će organizirati rad restorana, jednako tako o vladi neke zemlje ovisi kako će organizirati natječaje za koncesije ili privatizacijske procese.

Jasne nadležnosti i odgovornosti

Drugi značajan korak u suzbijanju korupcije je jednostavnost procedura, što podrazumijeva i točno definirane nadležnosti i odgovornosti. Drugim riječima: bez građevinske dozvole ne može se dobiti priključak na struju, vodu ili kanalizaciju. Ako netko ipak dobije te priključke, trebalo bi se lako utvrditi tko je odgovoran za to i taj bi se prekršaj morao sankcionirati. Preduvjet za djelotvornost ovog koraka je precizno zakonodavstvo, što je relativno jednostavno postići – ako postoji politička volja.

Uvid u tijek procesa, treći temeljni korak, može se učiniti lako ostvarivim, ali često ostaje nedostižni cilj, iako je od velike koristi svakoj odgovornoj vlasti koja radi u interesu građana. Takvim ponašanjem stječe se povjerenje i glasača i ulagača te praktički isključuje mogućnost za bilo kakvu zloporabu. Ali na taj se način olakšava uvid u eventualne pogreške. Treba se nadati da tijela javne vlasti u Hrvatskoj nisu sklona davanju na uvid podataka prikupljenih sredstvima građana i u njihovo ime iz straha da ne razotkriju vlastitu eventualnu nesposobnost, a ne zbog želje za eventualnom zloporabom povjerenih im ovlasti i resursa, odnosno za korupcijom. Ali krajnji je rezultat isti – dojam, odnosno percepcija o korupciji sigurno nije pozitivna. Kao što se djeca boje mraka, ulagači se boje manjka informacija – ni ulagači ni djeca ne žele ići na neko mjesto ako ne znaju što se tamo nalazi, a pritom je posve irelevantno boje li se babe roge ili nedovoljne zaštite svojih ulaganja.

Jedno je sigurno, put do Finske ili Švicarske vrlo je, vrlo dug, dok se na razinu Čada ili Nigerije dolazi vrlo lako. Ako je vlast odgovorna i odlučna suzbiti korupciju za dobrobit svih svojih građana, to će se povoljno odraziti i na rezultate koje će zemlja pod vodstvom te vlasti zabilježiti u istraživanjima, pa tako i pri ocjeni indeksa percepcije korupcije. A tada nijedan ministar zemalja u tranziciji neće morati izvlačiti zaključak poput onoga da bi se 'o tome što su govorili, trebali zamisliti ljudi koje je intervjuirao tim iz Svjetske banke'. Svaka demokratska i odgovorna vlast učinit će sve što je u njezinoj moći da popravi uvjete poslovanja u vlastitoj zemlji, poveća konkurentnost i suzbije korupciju na dobrobit svih svojih građana. A tada pri anketama nitko od intervjuiranih 'neće morati paziti što govori' - imat će samo riječi pohvale.