Hrvatska uz ovakvu stopu rasta pred dugoročnom ekonomskom stagnacijom

Strateške vizije koje u javnost dolaze iz Vladina Ureda za strategiju, kao i najveće opozicijske stranke, vrlo će se teško preobraziti u održive scenarije ubrzanoga privrednog rasta bez razrade konzistentnog i plauzibilnog paketa ekonomskih politika sa samo jednim ciljem: rast ulaganja javnoga i privatnog sektora u projekte koji mogu u kratkom roku povećati društveni proizvod i sniziti udjel inozemnoga duga u BDP-u

Piše: mr. sc. Damir Novotny
[email protected]

                 Visinu inozemoga duga, koja prelazi psihološku granicu od 80 posto prema jednogodišnjem društvenom proizvodu, pokušava se relativizirati kroz, praktično neograničenu dostupnost globalnim financijskim izvorima od strane domaćih dužnika.

S obzirom na to da je još moguće refinancirati dugove pri njihovu dospijeću ne prijeti nam dužnička. Ali, velika prijetnja, koja proizlazi iz apsolutne visine ukupnoga inozemnoga duga, jest neprijeporna činjenica da taj dug proizvodi kamate koje vsljs plaćati iz tekuće novostvorene vrijednosti. Posebno zabrinjava činjenica da je vrijeme niskih kamata iza nas te da će očekivani globalni rast kamatnih stopa dodatno opteretiti prezaduženu domaću ekonomiju. Dosadašnja ulaganja države, ali i privatnog sektora, koja su se financirala iz inozemnog zaduženja, uglavnom su bila usmjerena na infrastrukturne projekte i općenito na sektor nekretnina, dakle investicije koje će nove dodane vrijenosti, nužne za plaćanje kamata i otplatu kredita, proizvoditi tek vrlo dugoročno.

Gotovo je sigurno da će se u sljedećim desetljećima cijeli prirast društvenog proizvoda utrošiti za plaćanje kamata te da se o smanjenju zaduženosti i povećanju domaće potrošnje neće moći govoriti. Bude li hrvatsko gospodarstvo raslo prema dosadašnjoj stopi od 3 do 4 posto, može se očekivati, bez obzira na povoljne okolnosti vezane uz pristup EU, dugoročna ekonomska stagnacija. Dugoročni rast hrvatskog gospodarstva prema značajno višim stopama u odnosu na dosadašnje ne samo da je politički vrijedan cilj već je i nužan preduvjet sprečavanja duboke krize u koju bi nacionalno gospodarstvo moglo upasti.

Strateške vizije koje u javnost dolaze iz Vladina Ureda za strategiju kao i najveće opozicijske stranke, vrlo će se teško pretvoriti u održive scenarije ubrzanoga privrednog rasta bez razrade konzistentnog i plauzibilnog paketa ekonomskih politika s jednim jedinim ciljem: rast ulaganja javnoga i privatnog sektora u projekte koji mogu u kratkom roku povećati društveni proizvod i sniziti udjel inozemnoga duga u BDP-u. Malo je vjerojatno da će rast doći sam po sebi otvaranjem tržišta i liberalizacijom ekonomskih odnosa.

Domaći privatni investitori prezaduženi su ili fokusirani samo na određene segmente nacionalne ekonomije koji nisu nužno generatori rasta, poput sektora nekretnina i turizma. Inozemni investitori su dosad bili usredotočeni u servisne industrijske grane i u velikom luku zaobilazili prerađivačku industriju. Malo je vjerojatno da bi se u budućnosti stajalište inozemnih neposrednih investitora prema hrvatskom tržištu, kao tržištu na koje bi iz razvijenih zemalja EU vrijedilo izmjestiti proizvodne pogone, u budućnosti ozbiljnije promijenio.

Posebno ako se zna da je fiskalni kapacitet posve iskorišten i da snižavanje ukupnoga poreznog opterećenja nije moguće izvesti. Hrvatska u dogledno vrijeme više neće biti atraktivna destinacija za inozemne industrijske ulagače. Rast BDP-a ostaje, prema svemu sudeći, odgovornost države u narednim godinama, od koje se ne može izuzeti središnja vlada, ali niti vlade u jedinicama lokalne samouprave. Za ulazak u EU državna će administracija morati 'plesati' po toj tankoj žici napetosti između potreba za ubrzanim rastom, fiskalnih i poreznih politika, servisiranja javnoga duga i usklađivanja ekonomskih odnosa.

S obzirom na strukturu financijskog sektora i pretežitu dominaciju maloprodajnoga bankarstva okrenutog stanovništvu, uloga monetarnih politika prilično je ograničena. Porezne i fiskalne politike jedini su preostali instrument poticanja gospodarskog rasta.
U pogledu poreznih politika ne samo da se neće moći smanjiti porezno opterećenje nego je, štoviše, koliko god to bilo politički nepopularno, nužno izvršiti porezne reforme kojima je cilj povećanje poreznih prihoda ali i dodatno oporezivanje ulaganja u neproduktivne i špekulantske nekretnine kao i u ostvarene kapitalne dobitke na špekulantskim poslovima. I potrošnju će trebati dodatno porezno penalizirati.

Veliko je otvoreno pitanje, međutim, preraspodjela poreznih prihoda između središnje države i lokalne samouprave. Administrativni ustroj i financiranje lokalne samouprave je strukturirano izrazito neučinkovito. Visoki troškovi administracije u cijelosti, a posebno u lokalnoj samoupravi kao i investicije lokalne samouprave, koja se vrlo često ponaša neracionalno i u maniri najbogatijih europskih zemalja, intenzivno troše ukupne fiskalne kapacitete. Veliki gradovi, ali i najmanje općine, nekoordinirano s ukupnim fiskalnim i ekonomskim politikama investiraju javna sredstva u područja društvenih djelatnosti i lokalnu infrastrukturu, zanemarujući pritom ciljeve nacionalne ekonomije.

Postoji naime snažan jaz između središnjih fiskalnih politika i fiskalnih politika decentralizirane države. U političkim krugovima vrlo se često spominje potreba da se na lokalnoj razini 'ne vodi nacionalna politika'. To je naravno apsurdno, barem u dijelu fiskalnih i poreznih politika kao mogućeg generatora ekonomskog rasta. Pozitivni primjeri, poput Varaždina, govore u prilog tvrdnji da se na lokalnoj razini može mnogo učiniti u korist gospodarskog rasta. Varaždin je pritom jedan od izuzetaka, dok primjer financijskog debakla požeške županije potvrđuje tezu o tome da je neodrživo zanemarivanje potrebe preuređivanja odnosa između središnjega i lokalnog fiskusa.

Grad Zagreb je, zbog visine javnih sredstava s kojima raspolaže, poseban slučaj. Potpuno je neprihvatljivo da se u jednom gradu i pod dominacijom jedne gradske administracije koncentrira više od deset milijardi kuna godišnje javnih sredstava. Građani Zagreba sigurno će i u budućnosti glasati za političku opciju koja će obećati nastavak javnih investicija u velikom stilu, ali to je pogubno za ukupno stanje nacionalne ekonomije. Odustajanje od reformi fiskalnog segmenta hrvatskoga gospodarstva samo će produbljivati ovaj strukturni problem i dalje ugrožavati ukupne državne fiskalne kapacitete, toliko potrebne za ubrzanje ekonomske dinamike i stvaranje novih dodanih vrijednosti u budućnosti.

Nekoordinirano trošenje javnog novca, nepostojanje političke volje za unutardržavnim izravnavanjem i produbljivanjem razvojnih dualizama između hrvatskih regija, zasigurno nije u funkciji gospodarskog rasta.

Fiskalnu reformu treba provesti na području financiranja lokalne samouprave jednako prioritetno kao i u području sustava zdravstvene zaštite. Ova su dva podsustava, unutar sustava funkcioniranja nacionalne ekonomije, najvećih potrošači poreznih prihoda. Bez radikalnih rezova i dubokih strukturnih reformi u tim područjima neće se moći ostvariti strateške vizije ubrzanoga gospodarskog rasta. Utoliko su strateški programi, koji jasno ne planiraju temeljite fiskalne reforme radi uravnoteženije potrošnje javnih sredstava i javnih investicija radi jačanja privredne infrastrukture, samo politički dokumenti bez ekonomsko-političkih dosega.