Hrvatski cilj: što dulja prilagodba EU standardima

Treba se izboriti za privremene dohodovne potpore usitnjenim posjedima i staračkim domaćinstvima. Takvih je u Hrvatskoj čak 150 tisuća koji preko noći mogu propasti a njihovi se vlasnici pretvoriti u socijalne probleme

Piše: Josip Friščić,
predsjednik HSS-a

tx: Hrvatska seljačka stranka nije euroskeptična i zato nema dilema u vezi s potrebom što bržih i učinkovitijih pregovora s Bruxellesom za ulazak u Europsku uniju. Nije, međutim, nimalo nevažno s kojih će gospodarskih pozicija Hrvatska postati članicom Unije. Stranka kojoj sam na čelu u tom je kontekstu po svojoj strukturi i programskim načelima posebno zabrinuta za stanje u poljoprivredi.

Ta je gospodarska domena kod svih zemalja kandidatkinja za ulazak u Uniju bila najteže pitanje, pa ni Hrvatska tu nije izuzetak. Praksa je pokazala, primjerice u slučaju prijama 2004. deset novih članica, da mnogo toga ovisi o pregovaračkoj umješnosti i upornosti, pa su se pojedine zemlje uspjele izboriti za povoljnije uvjete u prilagodbama novim i vrlo zahtjevnim europskim standardima.

Tako je i legitimno pravo Hrvatske da za sebe traži povoljnija rješenja, budući da je njezina poljoprivreda opterećena negativnim naslijeđem. Prisjetimo se samo činjenice da je komunistički režim sprečavao okrupnjivanje zemljišnih posjeda, a samim time i onemogućavao njegovu modernizaciju i primjenu jasnih tržišnih kriterija.

Na to su se nadovezala ratna razaranja koja nisu ostavljala prostor za razvojne programe. Posljedica je svega toga da Hrvatska, koja bi prema potencijalima mogla biti jedan od značajnijih europskih izvoznika, danas ne proizvodi dovoljno ni za vlastite potrebe, postavši tako veliki uvoznik hrane. S tim se apsurdom treba što prije i što ozbiljnije suočiti, jer bi ono što ćemo postići u pregovorima s Unijom moglo postati naš limitirajući faktor razvoja.

Kad je HSS kao dio koalicije obnašao državnu vlast, nastojao je ojačati položaj poljoprivrede ne bi li se s povoljnijih pozicija krenulo u pregovarački proces za punopravno članstvo. No promjenom vlasti potkraj 2003. dolazi i do značajnog zaokreta u odnosu prema poljoprivredi, s obzirom na to da HDZ-ova Vlada više pozornosti posvećuju interesima uvoznog lobija nego domaćim proizvođačima hrane.

Posljedica toga nisu katastrofalne samo u pogledu rastućeg vanjskotrgovinskog deficita nego se odražavaju i na pregovaračku poziciju Hrvatske, što možemo pokazati na više primjera. Krenimo od nekih znakovitih brojki. Kad je HSS 2000. preuzeo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva već su u toj proračunskoj godini njegova sredstva povećana 293 posto u odnosu na 1996., iako se u istom razdoblju ukupni proračun povećao razmjerno skromnih 42 posto.

Taj se trend nastavio do kraja mandata, pa je 2003. proračun resornog ministarstva iznosio 2,31 milijardu kuna. Usporedbe radi, to je bilo triput više nego što se za poljoprivredu izdvajalo 1998. godine, odnosno 3,04 posto ukupnih proračunskih sredstava. Promjena vlasti osjetila se već u proračunu za 2004. godinu, kad udjel sredstava Ministarstva poljoprivrede i šumarstva pada na 2,89 posto proračuna da bi se 2005. to dodatno smanjilo na 2,74 posto.

Sve se to izravno odrazilo i na potpore poljoprivrednim proizvođačima. U zemljama Unije on se posljednjih godina kreće oko 1,3 posto BDP-a, dok podatak za 2004. govori da je Hrvatska za takve potpore izdvojila 1,06 posto, dakle 1,91 milijardi kuna BDP-a. Indikativno je da je takav nerazmjer na našu štetu uočljiv u razdoblju kad se unutar Unije mnogo polemizira o potrebi smanjenja potpore poljoprivredi, a razlike su još i daleko veće uzme li se u obzir da BDP u Uniji i nekoliko puta premašuje hrvatski.

Gleda li se iz tog ugla, jasno je zašto je HSS nakon preuzimanja poljoprivrednog resora želio osnažiti proizvođače, povećavajući državne poticaje za pšenicu, stočni i pivarski ječam, raž, uljanu repicu, soju, suncokret i šećernu repu, i to u rasponu od 20 do čak 104 posto, a uvedeni su i poticaji za kukuruz i zob.

Rezultat je toga u promatranom razdoblju od 1998. do 2002. bilo povećanje proizvodnje najvećeg dijela poljoprivrednih proizvoda, primjerice šećerne repe 106 posto, soje 72 posto, kukuruza 50 posto, raži 27 posto ili ječma 13 posto. I tu je promjena politike resornog ministarstva 2004. dovela do smanjenja poticaja u prosjeku približno 30 posto.

Meso je, pak, posebna priča. HSS je radi povećanja stočarske proizvodnje, čija je važnost i u komplementarnosti s ratarstvom a njome se bavi gotovo 100 tisuća obiteljskih gospodarstava, sprečavala nepotrebni uvoz i davala potporu domaćim uzgajivačima.

Dakako, i ovdje je HDZ-ova vlast imala drukčiju politiku, pa je 2004. ostvaren rekordni uvoz. Te je godine uvezeno goveđeg mesa u težini 100.000 komada goveda, a svinjskog u težini 500.000 komada svinja. Drugim riječima, na uvoz je otpalo 40 posto proizvodnje svinja. Nevolja nije samo u uvozu nego i u smanjenju, čak i ukidanju potpora u stočarstvu.

Tako je nakon osam godina postojanja ukinut poticaj za junice prvotelke od 1.480 kuna, što je uzgaiivače destimuliralo u proizvodnji vlastitog rasplodnog podmlatka. Kod mliječnih krava isplaćivao se pak poticaj od 500 umjesto zakonom propisanih 800 kuna. Smanjivanjem potpore proizvođačima su poslane pogrešne poruke, a to će se zasigurno loše odraziti na daljnju proizvodnju mesa i mlijeka.

Još je bezbroj poljoprivrednih apsurda. Zaustavljeno je subvencioniranje gradnje hladnjača, uvoz vina raste tako da je prvi put od osamostaljenja veći od izvoza. Gotovo ništa nije učinjeno ni na sređivanju tržišta prehrane, pogotovo u smislu označavanja domaćih proizvoda.

Agencija za hranu ne funkcionira na način da štiti domaće proizvođače od nekvalitetnih uvoznih proizvoda, pa uvoz raste prema najvećim stopama. Primjera radi, 2000. smo uvezli poljoprivredno-prehrambene proizvode u vrijednosti od 686,7 milijuna dolara, da bi 2004. uvoz narastao na zastrašujućih 1,25 milijardi dolara.

U istom je razdoblju izvoz s 405,9 povećan na 740,1 milijun dolara. Tako proizlazi da je vanjskotrgovinski deficit gotovo iste veličine kao i ukupan poljoprivredno-prehrambeni izvoz. U tom kontekstu bizarno zvuči namjera sadašnjeg ministra poljoprivrede da se pokrivenost uvoza izvozom s 56 posto u 2005. poveća na samo 70 posto u 2012. godini. To je zapravo priznanje svojevrsne kapitulacije, a i nedostatka temeljnih strateških opredjeljenja.

Nadalje HSS je 2000. počeo stvarati uvjete da se poljoprivredno zemljište u vlasništvu države prodaje seljacima. Nakon izbora stopiran je proces prodaje i zakupa. Međutim, poznato je da su cijene poljoprivrednog zemljišta u većini zemalja Unije visoke, što bi još moglo otežati položaj hrvatskog poljoprivrednika, pa se HSS zalaže za zabranu prodaje strancima 18 godina od prijama u Uniju.

Naposljetku, razlike u shvaćanju borbe za nacionalne interese između HSS-a i sadašnje HDZ-ove Vlade najbolje su se vidjele 2003., prilikom saborske rasprave o zaštićenom ekološko – ribolovnom pojasu, koji proizlazi iz Konvencije o pravu mora. Tada nam je sadašnja vlast bučno prigovarala, optužujući nas za navodnu izdaju nacionalnih interesa, odnosno da Europi usprkos treba proglasiti isključivi gospodarski pojas.

Danas se isti ljudi ponašaju kao da te kompromisne odluke nije bilo. Suspendirana je do daljnjega. Istodobno svjedočimo tome da Talijani u našem pojasu svaki dan izlove ribu u vrijednosti od najmanje milijun kuna i odvoze je na drugu stranu jadranske obale.

Iz svih je tih primjera jasno da hrvatski pregovarački tim u Bruxellesu mora voditi računa o tome da osigura što bolje uvjete za prijam, koji će uvijek polaziti od nacionalnih specifičnosti i problema s kojima se poljoprivreda trenutačno suočava. Što je naš temeljni pregovarački cilj? Nema dvojbe da je to što dulje razdoblje prilagodbe poljoprivrede europskim standardima.

Razlozi su tome u već spomenutoj usitnjenosti posjeda, prevladavanju nespecijalizirane proizvodnje, nedovoljno educiranim proizvođačima i nedostatku sredstava za potpore za njihovu prilagodbu. Trebamo se samo prisjetiti činjenice da nakon ulaska u Uniju država više neće moći slobodno određivati potpore proizvođačima, jer je to u nadležnosti Europske komisije.

U svemu se tome ne možemo pretjerano osloniti ni na Opću ekonomsku zaštitnu klauzulu koja omogućuje da se, u slučaju ozbiljnih poteškoća koje bi mogle narušiti gospodarsko stanje u pojedinoj zemlji, neke mjere ne primjenjuju u predviđenom opsegu i razdoblju. To je, ipak, samo palijativna mjera.

Važnije bi bilo da se u pregovorima izborimo za privremene dohodovne potpore polukomercijalnim poljoprivrednim gospodarstvima, što podrazumijevaju usitnjene posjede i staračka domaćinstva. Takvih je u Hrvatskoj čak 150 tisuća domaćinstava, koji preko noći mogu propasti. a njihovi se vlasnici pretvoriti u socijalni problem.

Treba, naime, znati da u Uniji paušalna godišnja potpora za poljoprivredno gospodarstvo iznosi najviše 1.000 eura, a jedino je Poljska uspjela izuzetno ostvariti potporu od 1250 eura. No da bi se te potpore dobile, treba predočiti poslovni plan i svu potrebnu 'papirologiju', što je za vlasnike malih posjeda gotovo nepremostiv problem. Zato se u Bruxellesu treba izboriti da se određeni dijelovi Hrvatske svrstaju u područja s težim uvjetima gospodarenja.

Uz to, može se izboriti i za još neke konkretne zaštitne mjere, kao što je, primjerice, prijelazni dogovor u vezi s kakvoćom sirova mlijeka, koje bi se prodavalo na domaćem tržištu, bez prava izvoza u druge zemlje.

Među takvim je mjerama i inzistiranje na prijelaznom dogovoru kako bi se i dalje na svom području dopustila prodaja stočne hrane koja se temelji na kvascu uzgojenom na biljnim vlaknima. Dakako, tu su i različite mjere kojima bi se mogli ponešto odgoditi ili smanjiti troškovi vezani uz provođenje normi Unije na području zaštite okoliša, higijene, socijalne skrbi, zdravstvene ispravnosti hrane i sigurnosti na radu, koje su strože od nacionalnih pravilnika i čije hitno usvajanje iziskuje dodatna ulaganja.