Hrvatski dobavljači u nemilosti brodovlasnika

Naručitelji brodova u hrvatskim brodogradilištima često inzistiraju na ugradnji proizvoda stranih tvrtki za koje su spremni platiti i razliku u cijeni, bez obzira na to što je domaći ponuđač povoljniji

Piše: Jadranka Jurčić

Andrija Babac, predsjednik Uprave karlovačke tvrtke Croatia pump, ogorčen je zbog gubitka posla na deset brodova za Latviju koji će se graditi u 3.maju te na šest brodova za brodogradilište Split.

- Iako smo u travnju na međunarodnom tenderu u riječkome 3. maju za latvijske brodove konkurirali najpovoljnijom cijenom i najboljim tehničkim karakteristikama ipak taj veliki posao nismo dobili. Rekli su nam da je brodovlasnik inzistirao na proizvođačima iz Švedske i Finske i da je platio razliku u cijeni. Vrijednost takvog posla po brodu iznosi približno 130 tisuća eura, a za deset brodova to je milijun i tristo tisuća eura. Doda li se tome šest splitskih brodova, izgubili smo poslove u vrijednosti od gotovo dva milijuna eura. Isto nam se dogodilo i u Trogiru, gdje smo također bili najpovoljniji i najbolji ponuđači. Mi smo priznato poduzeće na svjetskom tržištu i sigurno najpoznatiji u ovom dijelu Europe. Na brodovima koji plove diljem svijeta ugrađeno je deset tisuća naših brodskih pumpi i svi su zadovoljni njihovom kvalitetom. Obraćao sam se nadležnima u Vladi i Ministarstvu, protestirali smo u  3.maju, ali sve je bilo uzalud - žali se Andrija Babac.

Primjer tankera Marcela lady

Da bi uopće dobili posao, brodograditelji su često prisiljeni sklapati nepovoljne ugovore u kojima naručitelji uvjetuju ugradnju proizvoda iz drugih zemalja. Tipičan je primjer tanker Marcela lady, koji je sredinom prošle godine riječko brodogradilište 3.maj isporučilo grčkom brodovlasniku.

Riječ je o tankeru za prijevoz kemikalija, nafte i naftnih prerađevina. Dugačak je 182 metra, a nosivost mu je 47.300 t. Vrijednost broda je tridesetak milijuna dolara. U strojarnici je motor proizveden u domaćoj tvornici 3.maj motori i dizalice, ali u njega je ugrađeno i niz uvoznih komponenti. Tri pomoćna motora su iz uvoza, ali neki njihovi dijelovi izrađeni su u Hrvatskoj, a tu su i složeni u cjelinu.

Kotlovi su domaće proizvodnje, jedinicu za pripremu goriva izradila je splitska tvrtka, a kontrolnu prostoriju TIBO iz Matulja. Niz sofisticiranih uređaja u toj prostoriji je iz uvoza, ali sve je složeno u TIBU. Pumpe Fereta su uvozne, jer je brodovlasnik želio upravo njih, iako se one proizvode i u Hrvatskoj.

Na putu iz strojarnice prema kabinama za posadu niz je rešetaka, sklopki, kabela i vijaka te stotine sitnih dijelova domaćeg podrijetla. U kabinama većinu raznih obloga i pregrada napravio je TIBO. Stolarija je napravljena u brodog-radilištu, ali zavjese su stranog podrijetla jer je tako želio vlasnik. Komandni most, koji stoji nekoliko milijuna dolara opskrbljen je stranim uređajima, ali u cjelini su sklopljeni u Brodogradilištu.

Vitla su izrađena u riječkom Vulkanu, koji je u stečaju i navodno se revitalizirao upravo zahvaljujući tom i sličnim poslovima. Palubna dizalica je uvozna, alinjezin je nosač domaći proizvod. Boja je iz umaškog Hempela. Signalni stup i glavni jarbol domaće su proizvodnje, kao i boce sa zrakom te nosač za kran dizalice i prirubnice. Naša su stakla, dok su okna kroz koja se spušta užad panam-ska, a u Korčuli su proizvedene brodice za spašavanje. Čelik za konstrukciju broda uvozan je, a njegova je cijena pos-ljednjih godina porasla gotovo 200 posto.

Ima li se na umu isključivo materijal, u ovaj je brod podjednako ugrađeno i domaćeg i stranog materijala. Uvoze se i limovi, sirovina koja se kod nas ne može nabaviti. Inače, kod ovih tankera uvozna komponenta, smatra se, iznosi 35 posto cijene broda. U domaću komponentu računa se i trošak procesa rada, odnosno radnika koji brod grade i koji iznosi 35 do 40 posto. 

TIBO najraznovrsnijji u Europi

Poduzeće TIBO iz Matulja nekada je bilo u sastavu 3.maja. Kao svoju prednost navode vrlo širok asortiman brodske opreme. Primjerice, proizvođači su tzv. elektroraskopa, uređaja pomoću kojeg se upravlja brodom. Zapravo riječ je o brodskoj elektrici. Također proizvode obložne panele za zidove i stropove i među rijetkima su proizvođačima tog proi-zvoda u Europi. Nadalje proizvođači su hidraulike, brodskih vrata, separatora, ventilacijskih kanala, bravarije i niza drugih proizvoda. Iako se ponose kvalitetom svojih proizvoda, i oni nailaze na brojne prepreke.

- Nakon propasti velikih gospodarskih sistema na Istoku, posebice u Rusiji, ali i u Africi, praktički smo ostali bez tržišta. Naša brodogradilišta nisu imala posla i bila su prisiljena sklapati nepovoljne ugovore. Ipak uspjeli smo se održati ponajviše zbog raznolikog asortimana, a po njemu smo, mislim, najraznovrsniji u Europi - kaže Tomo Crnčević, komercijalni direktor u TIBU.

Do posla je vrlo teško doći uslijed velike strane konkurencije, osobito iz Kine, Koreje, Češke, Poljske, Bugarske, a us-koro će se pojaviti i Rumunjska. Bez obzira na to da je njihov proizvod lošije kvalitete, cijena im je niža jer imaju jeftinu radnu snagu, a ponekad je to odlučujuće - kaže Tomo Crnčević.

- Kao što sam spomenuo, bez obzira na to kakav je naš proizvod, o njemu odlučuje brodovlasnik, što je rezultat loših ugovora. Takve nešto ne može se dogoditi u Japanu, Švedskoj, Francuskoj ili Italiji. Oni štite domaću proizvodnju. Svatko mora poći od sebe, a u našem poduzeću briga za proizvod počinje u tehničkom uredu, od najnižega radnog mjesta do direktora.

Smatram da bi isto trebalo biti i u brodogradilištima, a naravno i u vlasti koja je dužna štititi do-maćeg proizvođača. Kad se nešto zaista hoće, onda se i može. Dobar su primjer Splićani. I od njih je brodovlasnik tražio da ugrade strane proizvode,  iako su naši kvalitetniji i jeftiniji. Ali Splićani su bili uporni.

Nagovorili su vlasnika da posjeti naše pogone i uvjeri se u našu kvalitetu i na kraju smo dobili posao. Isto je bilo i drugom prilikom, kad smo bili u fazi testiranja novog uređaja, a radilo se o spaljivaču otpada. U očekivanju atesta, cijelo rukovodstvo splitskog škvera jamčilo je za nas i uvjerilo brodovlasnika da nas čeka. Ateste smo naravno dobili, a i posao. Također, nailazimo na mnogo razumijevanje i u 3.maju. Međutim, smatram da se može učiniti i mnogo više, posebice ako nas u našim nastojanjima podupre država  - rekao je Crnčević.

U želji da promijene postojeće stanje, u hrvatskim su brodogradilištima, u suradnji s Vladom, pokrenuti projekti poticaja za ugradnju domaćeg proizvoda u brodove koje grade. Takvim projektom u  3.maju  rukovodi Zdenko Marčelja.

- U brodovima čisto uvoznu komponentu čini 35 posto, a od 65 posto domaće komponente 30 posto čini materijal a 35 posto rad, s time da je dio materijala stranog podrijetla. U poslovnoj politici 3.maja opredjelili smo se za snažno podupiranje hrvatskog proizvoda u našim brodovima, a gdje god je to moguće nastojimo zaposliti domaće proizvođa-če. Međutim, ponekad brodovlasnici inzistiraju na ugradnji proizvoda stranih tvrtki pa su za to spremni platiti i razliku u cijeni iako je naš ponuđač povoljniji - zaključio je Zdenko Marčelja.

Osamnaest krugova dobavljača

U Hrvatskoj brodogradnji Jadranbrod računali su i kako se gradnja broda generira na potrošnju u zemlji, uzme li se u obzir da uvozna komponenta iznosi 35 posto. To se računa u osamnaest krugova dobavljača koji sudjeluju u opremanju broda (svaki dobavljač ima svog dobavljača i na taj se način tih osamnaest krugova zatvara).

Primjerice, glavni brodski motor proizvodi se u 3.maju, odnosno njegovoj tvornici brodskih motora i dizalica, ali u njemu ima dosta uvoznih komponenta. Na taj se način dolazi do multiplikacijskog faktora čija je veličina 3 i koji značajno utječe na proizvodnju i potrošnju u industriji Hrvatske.

Spomenuti multiplikacijski faktor, uz prošlogodišnji promet od približno 600 milijuna dolara, ostvaren od prodaje bro-dova u svim hrvatskim brodogradilištima, generira domaću potrošnju iznad 1,7 milijardi dolara. Uz prosječnu državnu subvenciju od recimo 10 posto ( bila je nešto niža), na 600 milijuna dolara godišnje država daje 60 milijuna.

Uzmu li se u obzir sve obveze prema državi koje moraju ispuniti domaći proizvođači opreme u proračun se slijeva najmanje 170 milijuna dolara, naravno pod uvjetom da brodogradnja ima državnu potporu i da radi. Kada bi situacija bila ideal-na, odnosno kada bi svi proizvodi bili domaći, multiplikacijski faktor narastao bi na šest, pa je posve jasno zašto dale-koistočne zemlje daju vrlo visoke subvencije svojoj brodogradnji.