Hrvatskoj treba majstor za sintezu ekonomskih ideja

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Ideološki neopterećen stručnjak mogao bi, iz svega do sada ponuđenog, napraviti prihvatljivu strategiju razvoja

Političari i kroničari predizborne utakmice nakratko su odahnuli. Zahvalni su novom predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću za to što je otvorio pitanje prava glasovanja dijaspore na izborima. Napokon su dobili temu koja nije ekonomska, pa se o njoj može razglabati bez dodatnog educiranja. A ne da moraju kopati po leksikonima o teorijama budžetskog deficita ili naučiti od čega je sastavljena bilanca plaćanja.
Na žalost onih koji više vole čistu politku, ekonomske će ih teme pratiti do studenoga. Pokazao je to i ovaj utorak.

Dok je Radimir Čačić u Novinarskom domu predstavljao svoju knjigu u kojoj je veliki dio posvećen biznisu i ekonomiji, dvjesto metara dalje, u hotelu Westin, Josip Friščić, Đurđa Adlešić, Davor Štern i ostali čelnici koalicije HSS-HSLS-PGS predstavljali su svoj gospodarski program. A premijer Ivo Sanader je, kilometar dalje, u zgradi HBOR-a na Zrinjevcu najavljivao rušenje nezaposlenosti s 10,5 na šest posto i usprotivio se porezima na imovinu i kapitalnu dobit. I to nije sve! Slično će se ponoviti i početkom sljedećeg tjedna. U ponedjeljak će se na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta okupiti predstavnici, uvjetno rečeno, neoliberalne škole. Svoje ideje predstavit će Velimir Šonje, Borislav Škegro, Marko Škreb... Dan kasnije održan je novi, izuzetno važan skup. Novoosnovana udruga HR+ ugostit će guvernera HNB-a dr. Željka Rohatinskog, a tema je možda najeksplozivnija od svih koje su proteklih tjedana otvorene. Guverner će otvoriti pitanje tečajne politike do ulaska u EU. Da bi se došlo bliže rješenju, pozvan je i 'otac' slovenskoga tranzicijskog recepta dr. Jože Mencinger.

Koliko je prije nedostajalo otvaranja ekonomskih pitanja i ponuđenih rješenja, toliko se sada pojavila njihova inflacija. Navijački neopterećen pogled na tržište izbornih ekonomskih ideja otkriva da bi Hrvatskoj u ovom trenutku trebao - majstor za probiranje i sintezu. Iz svega ponuđenog dalo bi se napraviti suvislu strategiju.
Problem političara je utome što, zaslijepljeni dokazivanjem da je protivnik u svemu u krivu, odbacuju i ono što je u protivničkom konceptu dobro. Premijer Ivo Sanader, možda i ne razmišljajući o svim posljedicama, polako postaje primjer protivnika industrije. Pritom zaboravlja da je u industriji u Hrvatskoj zaposleno mnogo ljudi. Tvrditi da je industrijalizacija zemlje zaostatak iz socijalizma samo zato što na industrijskom razvoju inzistira SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić nije previše mudro. Jednako tako, glupo je kad protivnici HDZ-ove vlade s gnušanjem komentiraju Sanaderove tvrdnje da je uloga države 'stvaranje poticajnih uvjeta za gospodarski razvoj'.

Kvalitetna vlada sposobna je paralelno voziti na dvije razine. Na prvoj zaista jest stvaranje povoljne klime za sve, održavanjem niske inflacije, smanjenjem korupcije, jačanjem pravne države... Ali svojedobno država mora biti sposobna sofisticirano usmjeravati razvoj zemlje, pa i odabirom (i preuzimanjem rizika) grana koje će biti poticane, jer ako ga neće usmjeravati ona, činit će to uvozni i drugi lobiji. Sanaderova Vlada je protiv 'državno asistirane industrije'. Samo, postavlja se pitanje tko asistira građevinarima koji će dobiti posao zato što vlast u predizborne svrhe kreće u gradnju mosta do Pelješca i nizinske pruge do Rijeke?

Zar i to nije državno uplitanje u to koje će grane i djelatnosti u Hrvatskoj napredovati, a koje propadati? Ako ova Vlada želi biti neutralna, ne bi smjela dopustiti da dugovi zdravstva uništavaju ljekarne i destimuliraju proizvođače lijekova, da država ili njeni dijelovi jednima plaćaju nakon 30, a drugima nakon 300 dana. Dosadašnja ponuda bolje ekonomske budućnosti, uklonili se izborni folklor, još nije na zadovoljavajućoj razini. Postoji opasnost da tako i ostane. Brzina nije previše svojstvena političkim strankama. Još nisu ušle u brzinu kojom se tvrtke prilagođuju globalizaciji ne bi li preživjele. Prava bi se kvaliteta mogla pojaviti tek za četiri godine. Stranke će možda shvatiti da se programi pripremaju dvije, tri godine, da se naručuju studije na vrijeme, a da se iz kampanjskog rada pola godine prije izbora ne može dobiti potrebna kvaliteta.