I među hrvatskim menadžerima ima mnogo 'Kranjčara'

Kao što se vodstvo hrvatske nogometne reprezentacije uzda u sreću, individualne poteze i improvizacije, iste osobine krase i mnoge domaće tvrtke

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

            Prošlo je 25 godina otkako sam se odlučio prestati nervirati na sportskim priredbama. Bilo je to u trenutku kad sam napustio košarkaške trenerske klupe i sportsko novinarstvo. Ipak, prošle nedjelje, na stadionu u Nürnbergu, za vrijeme utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva Hrvatska - Japan (0:0) nisam se mogao suzdržati.

Iako se to moglo vidjeti i u tv-prijenosu, s tribine je bilo neizdrživo gledati kako se Niko Kranjčar, navodno ključni igrač hrvatske reprezentacije, doslovce šeće po terenu. I to mu se tolerira. Najmanje pola sata, kad bi japanski nogometaš kojega je trebao čuvati prošao pokraj njega, Niko je samo rukom davao znak ionako preopterećenim suigračima da usput pripaze i na 'kosookoga' za kojim mu se nije dalo trčati. Kad je napokon, prekasno, ušao Luka Modrić, koji je zaigrao i obranu, igra je počela dobijati nekakav smisao.

Ta frustrirajuća slika, koja se potom uklopila u razočaravajući mozaik, bila je tim bolnija što je pokazala u kojoj mjeri hrvatski nogomet i hrvatski biznis počivaju na istim sociološkim i psihološkim temeljima.
Treba biti pošten pa priznati da ulazak hrvatskih nogometaša među 32 reprezentacije svijeta predstavlja bolje mjesto nego što ga hrvatska ekonomija i biznis zauzimaju na sve brojnijim globalnim usporednim listama. Ali u svemu drugome - odnosi su slični.

Nogometaši, zahvaljujući individualnim talentima i pravilima igre usvojenima na globalnom tržištu (stranim klubovima), mogu proći kvalifikacije. Baš kao što i nacionalna ekonomija može dosegnuti stopu rasta od približno 4 posto. Za više, u oba slučaja, nema izgleda.
Kao što je Niko Kranjčar u klasičnome nepotističkom scenariju zaštićen u reprezentaciji koju vodi njegov otac Cico, tako i u mnogim hrvatskim tvrtkama uspijevaju 'stolovati' kvazimenadžeri koji tu i tamo izvedu neki krasan potez, ali većinu vremena uništavaju timski rad, tj. kolektivnu igru. Kao što bi Niko u nekoj drugoj reprezentaciji odavno izletio, tako bi i mnogi članovi uprava hrvatskih tvrtki u pravim kompanijama odavno 'poljubili vrata'. Prije svega jer nisu timski igrači.

Globalni sport, kao i globalna kompanija, podrazumijeva da svi 'igrači' posjeduju talent i osnovne vještine. Ali tko nije kompletan igrač (u fazi obrane i napada) ili menadžer u svim vještinama - nema šanse da opstane. Kao što je sasvim normalno da Dado Pršo, koji je trčao u obranu, poslije u napadu, iscrpljen, nije mogao poentirati, tako i mnogi dobri članovi uprava poduzeća, pokrivajući rupe 'podobnih' kolega, ne mogu parirati svojim konkurentima.

Kao što se hrvatska nogometna reprezentacija i vodstvo uzdaju u sreću, individualne poteze i improvizacije, iste osobine krase i mnoge domaće tvrtke. Pogotovo one u kojima državni udjeli još omogućuju utjecaj politike.
Hrvatska reprezentacija ostavljala je dobar dojam protiv Brazila jer je jedini način da se pruži otpor bilo nabacivanje dugih lopti osvojenih u obrani napadačima. Ali kad se protiv upornih i timski raspoloženih Japanaca (koji su takvi i u kompanijskom životu) trebalo potvrditi organiziranom igrom, pokazao se sav jad.

Slično i u mnogim hrvatskim tvrtkama zna bljesnuti neka dobra ideja. Ali njezino izvođenje prema pravilima modernog biznisa zapne na drugome ili trećem koraku.
Protiv Japana naši su promašili jedanaesterac. To, međutim, nije razlog neuspjeha. Promašaji se događaju. Ali, sistem koji poput dobrog stroja 'melje' cijelu utakmicu (poslovnu godinu, svejedno), stvara nove prilike. A trenirani pojedinci, uklopljeni u tim, na kraju postignu željeno.
U suprotnome, kako u nogometu, tako i u biznisu, sporadični uspjesi samo zamute sliku. I stvore lažnu nadu.