I zabava ima svoje franšize

Medijske franšize intelektualno su vlasništvo koje uključuje likove, okruženje i zaštitne znakove originalnog djela, a može biti riječ o televizijskom programu, filmu, književnosti ili videoigrici.  Neke se dogode slučajno, mnoge su planirane, a sve ih povezuje visoka isplativost.

Piše: Tatjana Brebrić
t[email protected]

Povezivanje Supermana i franšiza na prvi pogled i nema mnogo smisla. Nešto je ipak jasnija poveznica franšiza i Big Brothera. Riječ j, naime, o reality showu koji televizije kupuju od originalnog autora odnosno vlasnika licence, s obavezom da poštuju uvjete prema kojima se show radi. Dakle, riječ je o franšizi, čak dosta sličnoj klasičnim franšizama. Kod drugih medijskih franšiza ta sličnost možda i nije tako očigledna. Iako je na engleskome govornom području uobičajen naziv franšiza, u Hrvatskoj se za medijsku franšizu najčešće rabi naziv licenca, a zbog te razlike i dolazi do zabune. Ipak, mjesta nerazumijevanju ne bi trebalo biti, jer franšiza znači da kompanija (davatelj franšize) licencira svoje trgovačko ime (brend) i svoj način rada određenoj osobi ili grupi (korisniku franšize) koji se slaže da će poslovati u skladu s uvjetima ugovora (ugovor o franšizi).

 Mužnja koncepta

Takozvane medijske franšize intelektualno su vlasništvo koje uključuje likove, okruženje i zaštitne znakove originalnog medijskog djela, a može biti riječ o televizijskom programu, filmu, književnosti ili videoigrici. Neke se dogode slučajno, mnoge su planirane, a sve ih povezuje visoka isplativost. Svoju dugovječnost James Bond ili Zvjezdane staze mogu zahvaliti upravo tome što su tijekom vremena uspjele privući i zadržati uvijek novu publiku, čak i kroz promjene glavnih glumaca, pa i cijelih postava. U 21 (uskoro će taj broj biti 22) filmu o Jamesu Bondu čak je šest glavnih glumaca tumačilo isti lik, što najbolje svjedoči o činjenici da je sam film postao entitet i dosta odijeljen od glavnog lika - dakle, franšize. Slično je i sa Zvjezdanim stazama, serijom u kojoj se mijenjalo sve osim osnovnog koncepta - da se radnja događa u svemiru. Čak i svemirski brodovi (Enterprise u početku, poslije Voyager) u razdooblju od šest godina ustupili su mjesto svemirskoj postaji kao mjestu radnje. O promjenama kapetana - od prvog Kirka do Kathryn Janeway - i članova posade, nije potrebno ni govoriti.  

Dakle, ljubitelji Zvjezdanih staza, takozvani Trekiji, zapravo vole tu franšizu, a među brojnim sezonama imaju svoje favorite i manje omiljene sezone. Kad se malo prouči povijest Zvjezdanih staza, lako je uočiti da je osim imena i koncepta, dakle franšize, malo što povezuju prve epizode s najnovijima.  ‘Mužnja’ uspješnog koncepta nije nešto novo niti se u filmskoj umjetnosti pojavila nedavno. Filmske franšize pojavile su se još na samim počecima Hollywooda. Jedna od prvih medijskih franšiza na filmu ciklus je filmova Bulldog Drummond, od kojih je prvi nastao 1923. godine. Prva dva filma iz te franšize bila su nijemi, a filmovi (ukupno ih je 24) pojavljivali su se u razdoblju od punih 46 godina!  Mnoge medijske franšize prelaze iz jednog medija u drugi, pa su tako filmovi o Supermanu nastavak vrlo uspješnih stripova, a Harry Potter uspješno je na film prenesena literarna franšiza. U mnogim slučajevima filmske i televizijske franšize prenesene su iz novela, često iz znanstveno-fantastičnog žanra kao što je slučaj sa Zvjezdanim stazama, a nakon televizijskog prelaze i na žanr videoigrica.

Sličnost Playboya i Cosmopolitana

Upravo je prijelaz iz jednog medija u drugi ono po čemu su medijske franšize možda najprepoznatljivije. Dobar primjer za taj prelazak jedna je od poznatijih i vrlo dugotrajnih medijskih franšiza - ona Playboyeva, koja se tijekom godina uspjela proširiti s fascinantnim uspjehom. Svima poznati časopis zastupljen u 35 zemalja diljem svijeta prvi je put izašao 1953. godine s Marilyn Monroe na naslovnici, a tijekom vremena se razvio u Playboy Enterprises, impresivnu franšizu koja se proteže kroz razne medije. Tako danas pod Playboyevim imenom postoji televizijski kanal, brojni filmovi namijenjeni neposredno videodistribuciji (točnije DVD distribuciji), klubovi, pa čak i odjeća i nakit. Tvrtka je podijeljena na tri dijela, od kojih se jedan brine za izdavaštvo, drugi za zabavu, odnosno filmske uratke a treći isključivo za licenciranje Playboyeva imena i loga. Osim njega, i ženski je časopis Cosmopolitan uz širenje diljem svijeta prešao i granicu svog medija. Tako osim izdanja na 34 jezika, postoje i tri Cosmopolitan TV kanala, dva na španjolskome govornom području i jedan na engleskom govornom području, točnije u Kanadi. Obje od navedenih franšiza prisutne su i u Hrvatskoj.

Najpopularnije medijske franšize na domaćem medijskom nebu svakako su kvizovi i reality showovi, pa tako svaka nacionalna televizija u neko vrijeme imala barem jedan. Bez obzira kupile franšizu Zvijezde pjevaju, Big Brothera, Top modela, Farme, kvizova 1 protiv 100 i Ne zaboravi stihove, sve se televizije trude prepoznati franšizu koja će i domaćoj publici biti jednako zanimljiva kao i onoj u drugim dijelovima svijeta.U svijetu popularne medijske franšize obično i na hrvatskom tržištu dobro prolaze, ali u tom poslu, kao i s bilo kojom drugom franšizom, ništa nije zajamčeno. Tako ne prolaze sve franšize jednako dobro, i dok neke poput Kola sreće dožive uistinu impresivan staž, od drugih se, kao što je Fear Factor, relativno brzo odustane. Kako situacija s televizijskim franšizama može biti i apsurdna dobro je pokazao primjer kolumbijske franšize Betty la Fea, koja je u Hrvatskoj istodobno zaigrala na sve tri nacionalne televizije. S američkom verzijom na HRT-u, sinkroniziranom meksičkom verzijom serije na Novoj TV i hrvatskom verzijom naziva Ne daj se Nina na RTL-u televizije su jedna drugoj u potpunosti uspjele pomrsiti planove. Rezultat je bio mijenjanje termina, a u konačnici i gašenje hrvatske verzije.

Za neznalice

Najpopularnije i najpoznatije medijske franšize dolaze iz medija televizije i filma, kao i videoigrica, ali ni tiskovne franšize nisu nepoznanica. Playboy je jedan od takvih primjera. Iako su literarne franšize obično djela fikcije, postoji i primjer franšize stručne literature koja je bila globalno popularna u obliku priručnika ‘... za neznalice’. Serija je počela 1991. godine s knjigom DOS za neznalice, autora Dana Gookina, a poslije se proširila i na općenitije teme. U godinama koje su slijedile tiskano je više od 125 milijuna knjiga za neznalice, na raznim jezicima. Odmakom od informatičkih pitanja knjige su osvojile široku publiku, a teme su pokrile razna pitanja, od kuhanja do vrtlarstva i vođenja financija za neznalice. U vremenu globalizacije medijske franšize osvajaju svijet šireći se nevjerojatnom brzinom. Neki koncepti to upijevaju lakše i brže, neki ne toliko uspješno, ali sasvim je sigurno da će ih s vremenom biti sve više.