Iako još prva ekonomija svijeta, američki zenit je prošao, budućnost će biti skromnija

Trenutačni izgled američkih državnih financija prilično je loš. Projekcija za ovu godinu očekuje prihode od 2,1 bilijun dolara, rashode od 3,8 bilijuna, udio javne potrošnje u BDP-u od 25 posto te deficit od razočaravajućih 10,9 posto. Slijedi, dakle, štednja, odnosno život prema mogućnostima.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Reakcije nakon predstavljanja prijedloga američkog proračuna za sljedeću godinu uz projekcije za nekoliko sljedećih desetljeća, naglasak na prijedlogu, u medijima su gotovo jednoglasno bile, blago rečeno, mlake. Kao i sa svakim državnim proračunom, svi bi sastavili mnogo bolji, racionalniji i ekonomičniji proračun, koji bi nesumnjivo odmah riješio sve američke, kod ambicioznijih i svjetske, probleme i vratio Americi izblijedjeli sjaj. Malo vjerojatno, najviše zbog nerealnih očekivanja većine kritičara i manjka shvaćanja biti američkog položaja. Kada se kaže nacrt, riječ je o mnogo doslovnijem značenju u američkom slučaju nego u bilo kojem drugom. Svake godine predsjednik objavi načelni nacrt fiskalne politike američke vlade, odnosno planove za poreznu politiku i javnu potrošnju, uz naznačivanje srednjoročnih prioriteta. Taj dokument onda služi za opće potkusurivanje u Kongresu, gdje nemali broj prijedloga nikad ne zaživi.

Ipak, to ne znači da je prijedlog beznačajna igračka, mnogo od napisanog pokuša se, manje ili više, provesti. Kako je riječ o programu za niz sljedećih godina, njegovo eventualno provođenje ovisi i o tome tko je u Bijeloj kući. Imajući u vidu svijetu vrlo dobro poznatu fiskalnu situaciju u Americi, teško je vjerovati da postoji proračun koji može zadovoljiti bilo čije apetite, pa kritike treba uzeti kao neizbježne. Želi se mnogo, a ima se sve manje, bez naznaka promjene trenda u budućnosti. Dapače, američki ekonomski zenit je prošao, budućnost donosi skromniju ulogu i, posljedično, skromnije mogućnosti. Trenutačni izgled državnih financija prilično je loš. Projekcija za ovu godinu očekuje prihode od 2,1 bilijun dolara, rashode od 3,8 bilijuna, udio javne potrošnje u BDP-u od golemih 25 posto te deficit od ništa manje razočaravajućih 10,9 posto. U tim uvjetima stvarno se postavlja pitanje - postoji li dobar prijedlog proračuna? Obamin plan za sljedeće četiri godine, predlaže, u sažetoj verziji, smanjenje deficita i izloženosti Amerike sve većoj zaduženosti koja prijeti skorim probijanjem granica održivosti. Sljedeće bi godine, stoga, sadašnji manjak od 1,6 bilijuna dolara trebao biti smanjen za nekih 600 milijardi na 1,1 bilijun dolara. Do 2015. taj bi već opasni deficit trebao biti smanjen na prihvatljivih 3,2 posto, a u sljedećih deset godina bio bi smanjen za ukupno 1,1 bilijun dolara. Drugim riječima, za četiri godine vlada bi trebala trošiti ono što zaradi, čime bi bio zaustavljen daljnji rast duga. 

Na meti poreznika naftaši
Može se primijetiti na onoj najopćenitijoj razini da je i Amerika, htjela - ne htjela, promijenila osnovnu orijentaciju s povećane potrošnje na štednju, iako su donedavno žučljivo uvjeravali svoje kolege s druge strane oceana da ne treba rezati, već sasvim suprotno, povećati javnu potrošnju kako bi se povećala agregatna potražnja i time izvuklo iz recesije. S dva malo drukčija pristupa i jedni i drugi ispuzali su iz recesije, barem tehnički, a sada je opet temeljni smjer fiskalnih politika Europe i Amerike konvergirao. Štednja nema alternativu. Nije da su se Amerikanci predomislili, nego jednostavno više nemaju prostora za potrošnju, dug je prevelik i prijeti pucanjem.

Uštede će se, predlaže Obama, ostvariti, jasno, reckanjem svuda pomalo, upravo toliko da se izbjegne ozbiljno uzburkavanje nekih stečenih prava, onog što se u Hrvatskoj kolokvijalno zna zvati zadanim dijelom proračuna. U tom pogledu prijedlog je uobičajena neoriginalna klasika koncepta proračunske štednje. Rezat će se proračuni državnim agencijama, ukidati programi, odustajat će se od nekih projekata upitne isplativosti i ‘doraditi’ porezni sustav, ograničavanjem odbitaka i olakšica, najviše onima punašnijima u društvu, poput bogataša i naftnih kompanija. Posljednje su posebno privlačna meta nakon cirkusa s BP-jem u Meksičkom zaljevu i sve većom popularnosti teze o polaganom okretanju alternativnim izvorima energije. Ono love što ostane ide infrastrukturi, školstvu i ‘zelenim’ tehnologijama, svemu što posljednjih nekoliko godina čini novu razvojnu mantru Zapada. Škare se, dakako, ne odnose na pitanja nacionalne sigurnosti i obrane. Kako je Obama sažeo, prijedlog ‘traži od Washingtona da živi u sklopu mogućnosti istodobno ulažući u budućnost’.

Rezali bi zdravstvo, obranu ne
Kritičari su najviše istaknuli manjak glamuroznog rješavanja nabujalog američkog duga potezom pera, što je sumiranje te primjedbe u slobodnoj interpretaciji, odnosno ostavljanjem mirovina i zdravstva netaknutima. Zanimljivo, malo tko smatra da bi trebalo rezati u području obrane i nacionalne sigurnosti, većinu ljute mirovine i zdravstvo, trn oku otkad je reforma, kakva god da je na kraju ispala, realizirana. Republikancima, opoziciji, ne valja ništa. ‘Troši se previše, zadužuje se previše i oporezuje se previše’, rekao je John Boehner, predsjedatelj Donjeg doma Kongresa. Njihov prijedlog već bi trenutačnu fiskalnu godinu stanjio za 100 milijardi dolara, no cjelovit prijedlog proračuna još nisu objavili, iako se može probati pogađati da će njihovi veliki rezovi uglavnom proizaći iz rezanja mirovinskog i zdravstvenog sustava. Uobičajeno konstruktivne kritike republikanskog tabora, poput komentatora Financial Timesa Terrencea Keeleyja, idu tako daleko da iz enciklika pape Benedikta XVI. izvlače zaključak kako je najbolje i uputno rezati srednjoj i višoj srednjoj klasi. Ne bogatima i poslovnom sektoru, nego srednjoj klasi. 

Kad bi u pitanju bila neka europska, socijalna država, kao što je slučaj svaki drugi dan, rezove u zdravstveni i socijalni sustav, kakve je Obama izbjegao, moglo bi se, barem čistom ekonomskom logikom i opravdati, ali imajući u vidu otužan sustav kakav postoji u Americi, ako ga se uopće može nazvati socijalnim u pravom smislu te riječi, pozivi na njegovo smanjivanje ne zvuče sasvim uvjerljivo. Mogli bi umjesto toga voditi malo manje ratova, recimo. Na kraju nije toliko ni važno što je Obama predložio, proračun se donosi u Kongresu gdje ne vrijedi stranačka disciplina tipična za parlamentarne demokracije, pa će konačni rezultat izgledati znatno drukčije.