Iako prijeti povlačenjem iz eurozone, kancelarka zna da je propast eura skuplja od njegova spašavanja

Njemačka kancelarka glatko je odbila prijedloge za spas eura izdavanjem zajedničkih euroobveznica i povećanjem prije dogovorenog fonda za spašavanje vrijednog 440 milijardi eura. Pozajmljivanje pod zajedničkim plaštom bilo bi jeftinije za prezadužene članice, ali skuplje za boljestojeće poput Njemačke ili Francuske.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Tjedan nakon drugog spašavanja u eurozoni panika zbog njezine sudbine ne smanjuje se, ne zato što Europljani ne vjeruju sami sebi, nego zato što im ne vjeruju financijska tržišta, vjerojatno ne bez razloga. Voljene bančice spašene su i zaštićene, ali dug se prelio na porezne obveznike, odnosno države koje ga onda raznim štednjama i rezanjem vraćaju istim poreznim obveznicima. Kad se malo bolje razmisli, taj siroti kreten - porezni obveznik - dvaput je platio za bankara. Da stvar bude gora, izgleda da ni to ‘dvostruko oporezivanje’ budala nije dovoljno, pa je 16 članica eurozone i dalje u ozbiljnom previranju i traženju rješenja kojim bi se, da apsurd bude potpun, prezadužene zemlje mogle nešto jeftinije dalje zaduživati kod tih istih bankara, manje-više.

Najveći problem trenutačno je njemačka željezna lady, kancelarka Angela Merkel, koja je u posljednje vrijeme preuzela središnju ulogu u izmučenoj eurozoni i odlučila da Njemačka neće više otvarati lisnicu i šutjeti. Najmoćnija europska ekonomija i jedna od najmoćnijih u svijetu sve je manje voljna plaćati, prema službenoj verziji. Tako je Merkel odlučila glatko odbiti dva najnovija prijedloga za spas eura kao valute: izdavanje zajedničkih euroobveznica i povećanje prije dogovorenog fonda za spašavanje vrijednog 440 milijardi eura. Logika u prvom slučaju nalaže da bi izdavanjem zajedničke obveznice, iza koje bi stajale sve članice, pa tako i one sa solidnim financijama, koje se zapravo svode na Njemačku, snizile cijenu zaduživanja posrnulim ‘perifernim’ ekonomijama poput Portugala, Grčke, Španjolske, Irske, a poslije možda Belgije ili Ujedinjenog Kraljevstva. Taj je prijedlog luksemburškog premijera Jean-Claudea Junckera i talijanskog ministra financija Giulija Tremontija, odbačen s izlikom da za to nema pravnog opravdanja (europski ugovori to ne dopuštaju). Dvojac je u tekstu objavljenom u Financial Timesu zamislio da obveznice izdaje Europska agencija za dugove koja bi naslijedila sadašnji Izvanredni fond za stabilnost i da bi im granica bila zaduživanje do 40 posto ukupnog BDP-a Europske unije.

ECB ne stiže zakrpati rupe
U drugom je logika još jednostavnija: ne daju više novca i točka. Tako je sve svaljeno na Središnju europsku banku, u posljednje vrijeme instituciju ključnu za stabilnost eura, sve više ‘umočenu’ i u politička prepucavanja, najviše zahvaljujući probitačnom šefu Jean-Claudeu Trichetu. Naime, snaga monetarnog pristupa ograničena je i postalo je sasvim jasno da članice eurozone moraju razraditi bliskiji fiskalni sustav, što mnoge usprkos svemu nisu voljne učiniti, pa je upravo Trichet postao jedan od glasnijih promotora te ideje. Početkom mjeseca ECB je kupio rekordne količine portugalskog i irskog duga - u iznosu od 100 milijuna eura - dao bi smanjio trošak pozamljivanja tim zemljama i zalijepio tko zna koju već zakrpu na načetu zajedničku valutu. Njemačka predanost pravilima i pravu skriva, vjerojatno, konkretan strah, da bi pozajmljivanje pod zajedničkim plaštem možda bilo jeftinije za prezadužene članice, ali skuplje za boljestojeće poput Njemačke ili Francuske.

Slijedom izjava Klausa Reglinga, čovjeka zaduženog za nadzor nad Unijinim posebnim fondom, da novca ima sasvim dovoljno za sva buduća spašavanja, prije svega Portugala i Španjolske, Merkel je odlučno odbila zahtjeve za više novca lansirane iz ECB-a. Ukupan iznos, kad se pribroje sva jamstva i obveze, penje se na 750 milijardi eura. Mnoge ne zabrinjavaju manje ekonomije poput portugalske ili belgijske, nego španjolska, za koju bi u slučaju spašavanja trebalo mnogo više novca. Kancelarkino torpediranje ideje o većem iznosu možda je stoga preuranjeno, to više što se često pokazalo da Unija podcjenjuje ozbiljnost situacije. Sljedeći je problem što pravila eurozone onemogućuju uporabu punog iznosa od 440 milijardi.

Euro (ipak) nije upitan
Može se reći da su se zbog svojevrsne odrješite nesigurnosti dogodili daljnji potresi u eurozoni i da ih se bržom, pravodobnom reakcijom moglo izbjeći. No to je čista spekulacija, svijet nikad neće znati. Jedno je ipak sigurno: bilo kakvo raspadanje eurozone bilo bi neusporedivo skuplje od njezina spašavanja, i u tom kontekstu valja gledati navodnu izjavu čvrste kancelarke da će povući Njemačku iz eurozone ne prihvate li se nova pravila discipline, što je bit problema s eurom. Nesmiljeno zaduživanje mnogih članica, svesrdno potpomognuto bankama i privatnim investitorima koji danas strepe, postiglo je maksimum proteklih godina, no riječ je o blefu. Upravo je Njemačka najzainteresiranija za spas zajedničke valute koja je bila vrlo nježna prema njezinoj ekonomiji, što god mnogi tvrdili. Osim toga napuštanje eurozone dug je i skup proces koji bi na kraju bio Pirova pobjeda. Vraćanje monetarne neovisnosti bilo bi preskupo, što nas dovodi i do druge strane medalje, jednog od važnih uzroka želje da se euro spasi: tako se ponovno spašavaju banke, do grla ‘umočene’ u kreditiranje problematičnih članica. Ukupna procijenjena izloženost banaka Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, Irskoj i Italiji jest 1,5 bilijuna eura, pa je sasvim jasno da Njemačka, u svakom slučaju, ne spašava zbog svoje dobrote i solidarnosti, nego zbog same sebe i svoje stabilnosti, financijske pa onda i svake druge. Spas eura dobar je za ekonomiju i za banke, koliko god stajao, tvrde mnogi stručnjaci, a, što je važnije, vjeruju donositelji odluka.

Interes da se spasi euro nije upitan, no upitno je čega su se neke članice voljne odreći da bi se to dogodilo. Kao što se čini, davanje novca da se nabrzinu zakrpaju rupe Njemačkoj draže je rješenje od zajedničke obveznice koja bi Uniji omogućila mnogo više koristi u dugoročnom roku. S druge bi strane Njemačka željela jačati fiskalnu suradnju na drukčiji način, kažnjavanjem nediscipliniranih članica. EU je još mehanizam partikularnih, uskih interesa, ali to bi se uskoro moglo promijeniti.