IBM-ova matematička formula za savršenog zaposlenika

Samer Takriti šef je tima koji radi na matematičkim modelima za 50 tisuća IBM-ovih tehnoloških konzultanata. Zamisao je napraviti inventuru svih njihovih vještina i ponašanja i tada izračunati kako ih je najbolje iskoristiti

Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]

Zamislite neki betonsko-čelični toranj u kojem matematički čarobnjaci kopaju kroz hrpe podataka prikupljenih kroz proučavanje svih ljudskih navika i običaja, od bolesti i žudnji do kupovnih navika, da bi dekodirali uloge svakog od nas kao pacijenta, kupca, glasača, radnika, potencijalnog terorista, pa čak i ljubavnika, i onda ih prenijeli u svoj egzaktni matematički svijet, odnosno pretočili u formulu. Nešto kao u Fondaciji Isaka Asimova, priči smještenoj tisuće godina od našeg doba. Pa ipak, nije riječ o SF-u ili o dalekoj budućnosti, tom se idejom bavi Stephen Baker u svojoj knjizi The Numerati, a da ne govori u prazno potvrđuje njegov posjet IBM-u, gdje matematičari i informatičari već naveliko rade upravo na tome - pretakanju ponašanja zaposlenika u matematičke formule da bi izgradili modele predviđanja ponašanja i od zaposlenih dobili više i bolje. Naime, upravo je radno mjesto najpodobnije za proučavanje koda proizašlog iz našeg ponašanja, jer se svaki udarac na tipkovnicu, klik na miš ili e-mail, odlazak na kavu, sastanak ili slično, može proučiti. Samer Takriti šef je tima koji slaže matematičke modele 50 tisuća IBM-ovih tehnoloških konzultanata. Zamisao je napraviti inventuru svih njihovih vještina i tada izračunati kako je najbolje te vještine iskoristiti. Naravno, ako uspješno pretvore svoje zaposlenike u brojeve, model će prodati i drugim kompanijama, čime bi automatizirali dio upravljanja.

Što je dobro za strojeve...

Takritijev zadatak je prevesti kompleksnost iznimno obrazovanih i inteligentnih radnika u iste jednadžbe i algoritme koji se koriste za usavršavanje otprave robe ili predviđanja životnog vijeka i proizvodnje glavnog računala. S vremenom, on i njegov tim nadaju se izgraditi detaljne modele svakog radnika upotpunjene njegovim dnevnim hirovima, putovanjem na posao, saveznicima i neprijateljima. Takvi bi modeli mogli jednog dana prikazivati stvari poput prehrambenih navika radnika, vjerske predanosti ili podložnosti ubodu pčele. Cilj je izgraditi bogato protkane modele koji su u svom simboličkom kraljevstvu identični svojim ‘živim’ kolegama. Tada se njima može manipulirati tako da se nađu najefikasnije kombinacije. Najefikasnije za poslodavca, dakako.  Zadatak i nije tako težak, s obzirom na to da IBM inače pokušava sve kompleksne sustave prevesti u brojeve još od kraja Drugoga svjetskog rata, kad je kompanija počela koristiti znanstvenu metodu Istraživanje operacija, u svrhu izrade matematičkog modela kompanijinoga dobavnog lanca. Počelo je, znači, sasvim nevino. Model je sadržavao troškove, kapacitete, ograničenja i nedostatke. Kad je napokon sve to prebačeno u matematičke varijable, inženjeri su s njima mogli eksperimentirati, optimizirati i, na kraju, primijeniti ih u stvarnom životu. 

Rezultat su bili smanjeni troškovi i povećana efikasnost, što je bilo odlično rješenje za proizvodnju, ali budući da je u međuvremenu IBM prepustio proizvodnju Lenovu i prešao u uslužni sektor, isti se taj lanac počelo primjenjivati više na ljude, a mnogo manje na strojeve. Njih oko 300 tisuća točnije. Tako su u IBM-u vrlo jednostavno i sasvim logično zaključili da treba početi optimizirati ljude.

Sve se prati, sve se vidi

Osnovni preduvjet je prikupiti brda podataka o svakom zaposleniku, na čemu je uposleno nekih 40-ak doktora znanosti, od analitičara do statističara i antropologa. Osobni dosjei koji sadrže godišnje procjene svakog zaposlenika zabranjeni su, ali su zato svi ostali podaci dostupni. Kopanjem kroz životopise i projektne zapise tim je mogao sastaviti profil vještina i iskustva svakog radnika. Online kalendari pokazuju kako zaposlenici koriste svoje vrijeme i s kime se sastaju, a praćenjem mobitela i ručnih računala Takritijevi ljudi mapirali su kretanja radnika. Nadalje, popisi poziva i e-mailovi definiraju društvene mreže svakoga konzultanta. Svim tim metodama moguće je locirati neformalne mreže unutar kompanije.

Primjerice, oni mogu otkriti da neki menadžer srednjeg ranga u tišini vodi važnu skupinu kolega, a da njegov šef toga nije svjestan. S druge strane, analiza e-mailova može ukazati na radnike koji se nalaze izvan poznatih mreža te jesu li dotični nesretnici depresivni, na odlasku ili surađuju s neprijateljem, odnosno treba li ih 'strijeljati u dvorištu' ili ne. Čak i bez čitanja svih e-mailova, menadžeri mogu automatski uočiti uobičajene riječi koje kruže unutar neke skupine radnika, što im omogućuje utvrditi prirodu svakog odnosa u kompaniji. Mogu primijetiti i kako se komunikacija mijenja s vremenom. Recimo, dva radnika mogu razmjenjivati mailove o softverskom programiranju od utorka do petka, a raspravljati o nedavnoj nogometnoj utakmici ponedjeljkom.

 Dobavni lanac stručnjaka

Sljedeći je korak uzeti takve alate i vezati ih uz izrade rasporeda i programe produktivnosti. Takritijev plan je, međutim, još ambiciozniji, iako se on sam ne usudi donositi zaključke naprečac. Ako njegov sustav uspije, izgledat će ovako: neka IBM-ova menadžerica dobije zadatak poslati tim petorice ljudi da uspostave call-centar u Manili, na Filipinima. Menadžerica sjeda za svoje računalo i ispunjava formular. Gotovo kao da rezervira sobu za odmor preko interneta. Ukucava datume i klika na izbornike koji opisuju posao i potrebne vještine. Možda navede i željeni proračun. Računalo izbacuje rezultate u kojima je idealan tim. Sve su vještine zastupljene, možda troje od njih već imaju uspješne prijašnje suradnje, svi imaju putovnice i žive u blizini zračnih luka s izravnim letom za Manilu, a jedan od njih priča tagaloganski (domorodačko pleme na Filipnima). Sve djeluje savršeno, izuzev jednoga jedinog retka - proračun je veći od zamišljenog. Analizom ponuđenih radnika, menadžerica uočava da je tip na mjestu računalnog arhitekta izvrstan, ali preskup. Zamišljena protagonistica tada umoljava svemoćno računalo da ponudi jeftinijeg tipa, što ono vrlo rado i učini. Sad ima 29-ogodišnjeg Indijca koji košta 85 dolara na sat, za razliku od onog prije koji je ‘cepao’ tisuću zelembaća. Time je rupica popunjena, ali nažalost on je tek 69 posto prikladan za posao, stoga računalo krajnje srčano tvrdi da će svejedno moći izvesti potrebne zadatke ako mu se daju dva tjedna za uvježbavanje.

Takav je svijet prema Numeratiju, a u IBM-u misle da nema izbora. Radna snaga je prevelika, svijet ogroman i prekompliciran za menadžere da bi oni radnike probirali staromodnim metodama - razgovaranjem s ljudima koji znaju ljude koji znaju ljude... Usmena predaja je prespora i mutna za globalnu ekonomiju, osobne veze preograničene. Menadžerima zato treba blic informacija da bi otkrili konzultanta u New Delhiju, baš kao što su prije jedne generacije locirali pošiljku kondenzatora u Chicagu, a da bi to moglo funkcionirati, konzultanti, poput kondenzatora, moraju biti uvedeni kao brojke. Dakle, onaj skupi superstar inženjer može u svakom trenutku, bez obzira gdje bio na svijetu, dobiti poruku u kojoj ga kompanijia umoljava za deset minuta vremena jer, eto, možda on zna taj neki algoritam koji im treba. Odgovorom na njihov upit, on postaje dio virtualnoga dobavnog lanca. Riječ je o novoj industrijskoj revoluciji. Barem si tako tepaju.