Imovinsku korist koja se oduzima može se umanjiti za učinjene troškove

Stav je sudske prakse da se imovinska korist koja se oduzima računa tako da se priznaju i učinjeni troškovi. Karikirajući, to bi moglo značiti da se mito koje se nekome dalo, da bi se lakše i bolje izvelo neko kazneno djelo, uvažava kao trošak

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Kako se država ubrzano 'ušminkava' za ulazak u EU, tako su i sve brojniji slučajevi koji izlaze u javnost, privedenih, osumnjičenih a ponekad i osuđenih za razna djela, pored ostalog korupciju i gospodarski kriminal ili tzv. proboj pravne osobnosti radi kojeg je moguće odgovarati i za obveze vlastitog d.d. ili d.o.o. i tzv. sporednim odlukama u kaznenim postupcima. U svim tim slučajevima riječ je u pravilu o osobama koje imaju znatnu imovinu, ali nije uvijek lako dokazati da su je stekli protuzakonito i da su svojim djelima ostvarili imovinsku korist koja im može biti oduzeta, a još im je teže stvarno tu nelegalno stečenu imovinu oduzeti.

Kada je riječ o kaznenim djelima iz područja tzv. gospodarskog kriminala najčešće su to djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa i djelima protiv službene dužnosti, kod kojih u pravilu postoji, s jedne strane, šteta koju netko trpi i, s druge strane, korist koju je netko ostvario. Primjera ima mnogo, od česte zlouporabe položaja i ovlasti pa do klasičnih krađa. Treba razlikovati dvije stvari koje se često bez ikakvog osnova izjednačavaju kao da je to ista stvar. Prva je imovinskopravni zahtjev oštećene osobe po čl. 128. Zakona o kaznenom postupku, a drugi je oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi.

Ono prvo klasično je obeštećenje oštećenog (to može biti bilo pravna bilo fizička osoba) koje počiva na tome da oštećeni postavi takav zahtjev, što se najčešće i događa. Ono drugo je mjera kojom se onemogućava da osuđeni krivac ostvarenu korist i zadrži, pa ako oštećeni ne postavi zahtjev korist se ipak oduzima, ovaj put u korist države odnsno državnog proračuna. Treba naglasiti da je moguće da štete ima ali koristi ipak nema (primjerice, razbijanje tuđe imovine jest šeteta, ali nitko nije ostvatio korist, za razliku od npr. krađe), dok je suprotna situacija (da ima koristi ali nema štete) praktično nemoguća čak i kada, primjerice, osiguravatelj 'pokrije' štetu, ta šeta je ipak nastala.

Nemaju 'na sebi' imovinu

Vjerujemo da se lako složiti s tezom da su i imovinskopravni zahtjev i oduzimanje koristi vrlo jasni i potrebni instituti koji svojom primjenom sankcioniraju nekog počinitelja kaznenog djela, ali i preventivno djeluju na druge da takva djela ne čine jer im se to neće isplatiti. Kada zamislimo hipotetičnu situaciju u kojoj pljačkaš banke ili pronevjeritelj u nekom poduzeću bude osuđen na kaznu zatvora (čak i dugogodišnju), ako bi zadržao ono što je opljačkao ili pronevjerio to bi praktično značilo poticanje na takva djela. Upravo suprotno, kada netko zna da će biti ne samo osuđen na zatvorsku kaznu nego da neće od svojeg nedjela ostvariti ništa (jer će mu sve biti oduzeto), stvari izgledaju bitno drukčije.

Nažalost, često iz niza razloga nije moguće naplatiti štetu pa ni oduzeti imovinsku korist. Ponekad je to zato jer se novac ne pronađe, nekad je jasno da je potrošen, a najčešće sam počinitelj, posebno ako je djelo pažljivo pripremano, nema 'na sebi' nikakvu imovinu. Poduzetnici se preventivno protiv trećih mogu branti samo jakim mjerama fizičke i/ili tehničke zaštite jer i ne znaju tko ih konkretno ugrožava. Kada je riječ o osobama unutar, primjerice, poduzeća ili obrta stvari ipak stoje bitno drukčije. Svi oni koji su objektivno u prigodi biti blizu novca ili druge imovine koju mogu otuđiti isto tako objektivno u prigodi su da im se zatraži neko osiguranje za slučaj da nanesu štetu – to može biti polica osiguranja, ali i neka imovina npr. nekretnina koja se da u zalog. Teško će se 'obični' zaposlenik na to odlučiti i teško da će mu itko to i tražiti, ali oni koju su vrlo visoko u hijerarhiji, a nije riječ o njihovom poduzeću ili obrtu, upravo su oni od kojih bi to bilo prihvatljivo tražiti, pa makar to značilo i njihova, po tom osnovu, nešto veća primanja.

Krao na putnim nalozima, a platila tvrtka

Na kraju treba ukazati na neke nelogičnosti koje bi bilo i moguće i dobro ispraviti. Tako ako se radi o vlastitom poduzeću kojemu je vlasnik nanio štetu, u suštini nema i ne može biti imovinskog zahtjeva jer, iako je riječ o dva različita pravna subjekta ista osoba 'vlada' na obje strane i počinjenjem kaznenog djela praktično riskira (samo?) kaznu a ne i gubitak imovine, što nije baš najlogičnije. U jednom nedavnom slučaju osoba je navodno zloupotrijebila položaj (navodnim ispisivanjem fiktivnih putnih naloga) kao direktor u tvrtki u odnosu na koju nema nikakvih vlasničkih ili osnivačkih prava, i porezne vlasti (dakle ne sud, ali to nije odlučno za izvedene zaključke) su zaključile da je to dohodak te osobe i obvezale tvrtku da plati poreze i doprinose na taj iznos, što je dovelo do enormnog povećanja davanja u mirovinski fond. Onaj koga se tereti da je oštetio tvrtku je aktom državnog tijela zapravo ostvario korist, jer ako i bude osuđen, uplata u mirovinski fond mu se neće oduzeti nego će se i povećavati, stalno dok je živ i prima mirovinu. Čini se nevjerojatno, ali je riječ o konkretnom podatku, bez ikakve promjene relevantnih propisa od tada. Nije se radilo o hiru ili neznanju ili površnosti tijela prvog stupnja nego o odluci koja je takva održana na snazi i u žalbenom postupku.

Sudski paradoksi

U čitavom nizu postupaka dogodilo se da je pogodovana tvrtka (najčešće vlastita) a da je u opisu kaznenog djela bila samo korist neke fizičke osobe – propis je kasnije promijenjen, ali se promjena ne odnosi na ranije slučajeve i lako je moguće da će postupci za djela prije promjene završiti oslobađanjem. Poseban problem je i stav sudske prakse da se imovinska korist koja se oduzima računa tako da se priznaju i učinjeni troškovi. Karikirajući, to bi moglo značiti da se mito koje se nekome dalo da bi se lakše i bolje izvelo neko kazneno djelo uvažava kao trošak, a ako i nije mito to bi mogla biti, primjerice, oprema za krivotvorenje, pa krivotvoritelj je morao zacijelo imati znatan trošak za strojeve i papir da krivotvori novčanice! Iako možda sudska praksa može svojom kreativnošću riješiti praktično sve ove probleme, ipak nam se čini da je bolje rješenje uređivanje zakonskog teksta, a samo u ekstremnim situacijama zakonodavac treba posegnuti za tzv. vjerodostojnim tumačenjem koje po naravi stvari svugdje (pa i u kaznenom pravu) znači povratni ili retroaktivni učinak.