Indija i Kina, bivši siročići, prekrajaju pravila svjetske trgovine

Posljednja, propala runda pregovora unutar Svjetske trgovinske organizacije, Doha runda, još je jednom pokazala koliko se kolo sreće okreće. Kina se drznula zahtijevati zaštitu vlastitih proizvođača, udruživši se tako s Indijom koja ima identičan stav

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Da se slika svijeta drastično mijenja, to je opće mjesto, no uvijek je ponovno interesantno svjedočiti malim dijelovima slagalice povijesti koje većina zna staviti u kontekst tek daleko nakon što su prošli. Posljednja, propala runda pregovora unutar Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Doha runda, još je jednom pokazala koliko se kolo sreće okreće. Nekoć poligon za uređivanje svjetskih trgovinskih pravila u rukama ‘četvorke’ (SAD, EU, Kanada, Japan), prošlog je tjedna izgleda iskliznuo, lagano, ali sigurno iz njihovih ruku u njedra nekadašnjih ‘siročića’ koji su se borili za mrvice velikog kolača Zapada.

Problematična soja

Pregovori su nakon sedam godina pokušaja doživjeli propast iz jednostavnog razloga što su se stolovi okrenuli i sad Kina i Indija, da ne povjeruješ, koriste iste metode koje su do jučer koristili svjetionici demokracije i slobodnog tržišta. Želja Indije i Kine da zaštite svoje poljoprivrednike u zamjenu za snižene tarife na uvozna industrijska dobra, nije se pretjerano svidjela ponajprije Americi. Još jučer pobornici slobodne trgovine, u nadi da će odškrinuti barem malo vrata bogatih zemalja svijeta za svoje proizvode, prije nekoliko dana primijenili su takozvani zapadni model, poznatiji i kao ‘licemjerje’ u narodu. No, teško da im se može zamjeriti. S dovoljno velikim domaćim tržištima (riječ je o dvije najmnogoljudnije zemlje koje čine trećinu svjetskog stanovništva) žele najprije zaštititi vlastita tržišta poljoprivrednih proizvoda. Globalna kriza hrane dodatni je poticaj za čvrsta stajališta.

Najveći je problem, čini se, nastao oko soje, iako je pitanje više načelno nego bilo što drugo, čiji je veliki izvođač upravo SAD, već pomalo unižen porazom u sporu s Brazilom oko pamuka. Ameri bi niske carine, Kinezi baš i ne (soja je iznimno bitan dio kineske ishrane, a njen uvoz porastao je 53 posto prošle godine). Propast pregovora obilježena je i neuobičajeno tvrdim stavom SAD-a koji je prije uglavnom bio voljan ‘podmazati’ pregovore, no ne i ovaj put. Prema nekim tumačenjima, njihov stav je bio isforsirano nepopustljiv, a razloge mnogi vide u izbornoj atmosferi kod kuće, u kojoj se nitko ne želi zamjerati moćnom farmerskom lobiju. Mat pozicija dovela je do tolikog usijanja da su se i unutar Zapadnog tabora počeli koškati. Tako je europski pregovarač Peter Mandelson optužio Susan Schwab, glavnu američku pregovaračicu, da odbija popustiti čak i kad se njeni zahtjevi prihvate, te da je prerano izašla u javnost sa svojim pritužbama. Ona je, pak, odvratila da je on bio premekan u pregovorima.

Ironičan preokret

Brazilski ministar vanjskih poslova i glavni pregovarač, Celso Amorim, najbolje je to sumirao: ‘u prošlosti je to bio posao na relaciji SAD-EU, ili u najboljem slučaju, Četvorice. Sada je to daleko kompleksniji sustav. Mora se gledati i na zemlje u razvoju kao ozbiljnu snagu’. Od svog ulaska u WTO, Kina je agitirala za slobodnu trgovinu i bila posebno kritična prema SAD-u, zbog, primjerice, uvođenja carina na kineski tekstil, štiteći tako svoje nekonkurentne proizvođače. No, prošlog je tjedna skupila hrabrosti i drznula se zahtijevati zaštitu vlastitih proizvođača, udruživši se tako s Indijom koja ima identičan stav. Strašno je zgodno bilo slušati izjave nekih nezadovoljnika, poput glavnog tajnika japanske vlade Nobutakea Machimure, koji je izjavio kako se Indija i Kina previše bave vlastitim interesima, a premalo globalnim problemima. Duhovito.

Nadalje, lako je razumijeti kinesko stajalište ako se zna da je Kina prilikom svog pristupanja WTO-u 2001., od istih tih sila bila prisiljena dati ogromne ustupke i sniziti ili potpuno ukinuti većinu trgovinskih barijera da bi mogla ući u klub. Peking je na to pristao u želji da sličnim kontrapotezima otvori tržišta svojim visokokonkurentnim proizvodima. S druge strane, Indija ima neke od najviših trgovinskih barijera jer je imala tu sreću biti jedna od zemalja osnivačica organizacije (GATT - opći sporazum od trgovini i carinama; preteča WTO-a) još davne 1947. te je stoga bila u mogućnosti sačuvati niz trgovinskih ograničenja.

Hitno odobrovljavanje

Kina i Indija nesumnjivo su u pravu jer su od osnivanja WTO-a odlagalište za Zapadne viškove koji su dovodili lokalne proizvođače u nepovoljan položaj. U situaciji u kojoj svi trebaju osigurati najprije vlastite potrebe, stavovi se mijenjaju. Od svog osnutka do nedavno, WTO se koristio kao mjesto u kojem bogati selektivno propagiraju slobodnu trgovinu u području industrijskih proizvoda, dok su se istoj srčano protivili kada je u pitanju bila poljoprivreda. Tek Urugvajskom rundom, 1993., ostvareni su neki, manji pomaci na tom planu, a izgleda da će uslijediti i mnogo veći, jer u ovom trenutku SAD i EU trebaju više Kinu i Indiju nego obrnuto. Ove dvije zemlje zajedno imaju više od milijardu nezadovoljnih seljaka koje treba hitno odobrovoljiti.