Inflacija je glavni pokretač straha u predviđanjima

'Ekonomski izgledi za nove države članice i Hrvatsku 2008. i 2009. općenito su pozitivni', zaključak je najnovijeg izvješća Svjetske banke kodnog naziva EU8+2, koji krije 10 novih članica EU (bez Cipra i Malte) i Hrvatsku 

U izvješću, koje se objavljuje četveromjesečno, predviđa se da će u starim članicama ekonomska kretanja ovisiti o smanjenju gospodarskog rasta i realnih kretanja inflacije. Razlog optimizmu je projekcija o nastavku pozitivnih trendova, prije svega gospodarskog rasta, u zemljama regije, iako smanjenom brzinom. Najveće smanjenje BDP-a prema izvješću očekuje baltičke zemlje, a Mađarska će se oporaviti. Glavni je krivac kriza hipotekarnih kredita u SAD-u. Hrvatska pak donekle slabe učinke te svjetske krize duguje svojoj nerazvijenosti ili, točnije, tome što nema spomena vrijedan izvoz, da trguje više s EU nego sa SAD-om.

Zaključak je da će kretanja ovisiti o snazi negativnih učinaka krize diljem svijeta, koje je u ovom trenutku teško precizno odrediti. Jednostavnije, ovisno o realnim kretanjima inflacije i rasta ili pada BDP-a, moći će se tijekom godine točnije predvidjeti efikasnost svjetske ekonomije, pa tako i regionalnih. Nemali utjecaj imat će i uspješnost upotrebe instrumenata monetarne, i ako se pokaže potrebnim, fiskalne politike. Države s velikim deficitom platne bilance, kao Bugarska i Rumunjska, u pravilu su izloženije turbulencijama na svjetskim tržištima kapitala. Inflacija, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, ostaje glavni krivac i pokretač straha u predviđanjima, to više što se trenutačno ne mogu utvrditi njen opseg i trajanje.

Drugi snažan pritisak, sužen na zemlje na koje se izvješće odnosi, proizlazi iz rasta plaća. Interesantan je dodatak i mala anketa kojom se propitalo zadovoljstvo životom i javnim uslugama u zemljama EU10+ i Hrvatskoj. Uz Mađare najnezadovoljniji su pravo Hrvati iako je sveopće zadovoljstvo na razini svih anketiranih zemalja još prilično visoko. Opće je mišljenje i da korupcije nema manje nego prije pada Berlinskog zida (1989. je uzeta kao referentna točka), ali i još je visok stupanj uvjerenja među građanima da država treba aktivno sudjelovati ne samo u oblikovanju ekonomskih uvjeta nego i u redistribuciji dohotka. (Vanja Figenwald)