Inspektori zaštite okoliša mogu obustaviti poslovanje tvrtke

Novi zakon vrlo je rigorozan, za nepoštovanje odredbi o zaštiti okoliša kazne su i do 900.000 kuna, čemu treba dodati i naknadu štete, a moguće je i otvaranje stečaja tvrtke. No, barem godinu dana, koliki je rok za donošenje provedbenih propisa, Zakon se umnogome neće primjenjivati

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Zakon o zaštiti okoliša, koji zajedno s pojedinim odredbama iz drugih propisa čini pravni okvir ekološkog prava ili prava zaštite okoliša, stupio je na snagu 3. studenoga ove godine. Poznavanje njegovih odredbi važno je za sve, a posebno za poduzetnike koji zbog moguće neupućenosti riskiraju velike kazne i prijeti im opasnost da sav uloženi trud i vještina u obavljanju svoje osnovne djelatnosti budu upropašteni, uključujući čak i mogućnosti otvaranja stečaja zbog kršenja Zakona. S obzirom na to da je Zakon donesen na posljednjoj sjednici Hvatskog sabora u ovom sazivu, dakle na neki način u velikoj žurbi, bilo je za očekivati da će ga se moći primijeniti vrlo brzo, posebno zato što je opće mišljenje da svijet jako kasni na području ekološke zaštite. Nažalost, analizom Zakona vidljivo je da je na djelu ponašanje kao da žurbe uopće nema.

Prije svega se to odnosi na prijelazne i završne odredbe, u kojima stoji da se praktično gotovo ništa neće događati punih godinu dana od stupanja na snagu Zakona i to pod uvjetom da ne bude zakašnjenja, a zakašnjenja su bila gotovo zaštitni znak u dosadašnjoj povijesti hrvatskog zakonodavstva. Naime, za sve provedbene propise, bez kojih je Zakon u velikom dijelu apsolutno nemoguće primijeniti, propisan je rok 3. studenoga 2008. godine. Iznimno, upola kraći rok (šest mjeseci) propisan je samo za osnivanje savjetodavnih i drugih tijela, a jedini vrlo kratki rok (do 15. prosinca 2007.) je rok u kojemu županije i Grad Zagreb moraju prilagoditi svoje akte Zakonu, kako bi s 1. siječnjem 2008. godine preuzeli službenike, poslove i uredsku i drugu opremu te arhiv ureda državne uprave u županijama koji su se odnosili na obavljanje poslova na temelju starog Zakona o zaštiti okoliša. Dakle, požurilo se samo s onim što znači prevaljivanje troškova s države na županije i Grad Zagreb.

Krivnja i zbog pasivnosti

Najvažniji dio Zakona odnosi se na ‘odgovornost za štetu u okolišu’. Makar su i tu bitni provedbeni propisi, ipak obveze za tvrtke nastaju i prije toga, pri čemu je riječ samo o šteti na okolišu i zaštićenim vrstama, sve ostalo ide prema općim propisima. Osnovno je da se za opasne djelatnosti odgovara prema objektivnoj odgovornosti, što znači bez krivnje, a osloboditi se odgovornosti moguće je samo ako se dokaže (a teret dokaza je na tvrtki) da opasna djelatnost nije bila uzrok štete. Ovo je samo preciziranje onoga što je već sadržano u Zakonu o obveznim odnosima kao općem propisu za materiju naknade štete, pri čemu će Vlada uredbom, pored ostalog, propisati i koje su to opasne djelatnosti.

Prema općim propisima to je uglavnom prepušteno sudskoj praksi. Novost je što se odgovara (ali ne bez krivnje) i ako nije riječ o opasnoj djelatnosti, ali se pasivnošću i propuštanjem nanosi šteta zaštićenim biljnim i životinjskim vrstama, pri čemu se odgovara prema načelu dokazane krivnje ili dokazanog nemara. To je odstupanje od općeg pravila iz Zakona o obaveznim odnosima gdje se najblaži oblik krivnje predmnijeva i ne treba ga dokazivati, a odstupilo se i od uobičajene terminologije koja rabi krivnju kao širi pojam koji uključuje namjeru i nehaj. Problem je što šteta može nastati i danas, što je onaj tko je odgovoran mora nadoknaditi, a kako će je nadoknaditi saznat će tek kada bude donesen provedbeni propis. Ako više tvrtki zajedno obavlja djelatnost, odgovaraju solidarno, što znači da bi svatko pri odabiru partnera morao voditi računa da odabere nekog slične gospodarske snage ili će po naravi stvari do-živjeti da se oštećenik namiruje od njega, a njemu preostaje pokušati se regresno namiriti od svojeg partnera.

Inspektorima sve dostupno

Nastane li šteta obavljanjem djelatnosti, uprava mora odmah obavijestiti središnje tijelo državne uprave nadležno za zaštitu i spašavanje i sama poduzeti sve za stavljanje uzroka štete pod nadzor. Ako ne postupi na taj način, ministarstvo to može učiniti putem druge osobe, na trošak i rizik tvrtke, pri čemu troškove prethodno snosi državni proračun, a jedinice lokalne ili područne samouprave samo ako su same podnijele zahtjev za tzv. žurni postupak. U svakom slučaju, slijedi naplata od tvrtke. Ako je riječ o području ugroženog okoliša, koje određuje Vlada, mogu se propisati i mjere strože od uobičajenih - obveze koje su strože od propisanih graničnih vrijednosti emisija. Operater (uprava) je dužan ili imati policu osiguranja ili na drugi način osigurati raspoloživa sredstva.

Bilo bi daleko bolje da je propisano obvezno osiguranje od odgovornosti na određeni iznos koji bi pokrio štetu u najvećem broju slučajeva, a ako se kojim slučajem dogodi katastrofa, sigurno je da ni tvrtka ni takva polica osiguranja ne mogu pomoći. Inspektori zaštite okoliša prema Zakonu imaju iznimno velike ovlasti, uključujući (i to u postupku nadzora, koji ne znači da se nešto dogodilo i može biti rutinski) ulazak u stambene i poslovne prostore i prijevozna sredstva. Pokaže li se u nadzoru da su rezultati odstupili od propisanog, trošak snosi nadzirana osoba, a ako su u redu, snosi ih državni proračun. Ako inspektor zatraži, mora se obustaviti poslovanje, što može značiti enormne gubitke. Propisana je i obveza ishođenja tzv. objedinjenih uvjeta zaštite okoliša u svim onim slučajevima kad je riječ o djelatnosti kojom se mogu onečistiti tlo, zrak, voda i more, ali su sve potankosti prepuštene uredbi Vlade koja nije donesena. Posebno je zanimljiv čl. 179. Zakona koji, ali samo kao nešto što se može, ali i ne mora dogoditi, navodi različite olakšice za one koji se ekološki uredno ponašaju.

U očekivanju provedbenih propisa

Kazne su izuzetno visoke, i do 900.000 kuna, čemu treba dodati i naknadu štete, ali od toga nitko neće imati koristi ako kažnjene tvrtke zbog toga dođu u poslovne teškoće, eventualno odu i u stečaj. Stoga bi tvrtke koje mogu doći pod udar odredbi Zakona prije svega trebale intenzivno pratiti donošenja svih provedbenih propisa iz Zakona, što će se učiniti prije svega temeljitim praćenjem svakog broja službenoga glasila u kojemu se propisi objavljuju (Narodne novine) bilo u tiskanom izdanju bilo putem web stranice www.nn.hr. Radi veće sigurnosti dobro bi bilo pratiti neke nacrte tih propisa (makar je to rijetkost kod podzakonskih akata) te se s upitima obraćati na resorno Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (www.mzopu.hr ), kao i na Agenciju za zaštitu okoliša ([email protected]) i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ([email protected]). Navedena su tijela nositelji aktivnosti na području zaštite okoliša i kao takva će sigurno prva imati najmjerodavnije informacije koje će, sigurno, rado ustupiti korisnicima. Isto bi tako bilo dobro kada bi se u što kraćem roku donijeli provedbeni propisi, ali uz što veću informiranost javnosti, i to ne samo glede donošenja nego i u postupku donošenja. Na kraju, ali ne kao beznačajno, svaki bi poduzetnik trebao ozbiljno promisliti o isplativosti investiranja u policu osiguranja od odgovornosti za onečišćenja okoliša, ali i u provjeru gospodarske snage onoga ili onih s kojima obavlja ili kani obavljati djelatnost, jer se u slučaju štete primjenjuju pravila o solidarnoj odgovornosti.