Investicijski fondovi konačno i u Srbiji

Srbija je posljednja zemlja u Europi koja je dobila Zakon o investicijskim fondovima. Isto tako, Srbija je posljednja zemlja koja će dobiti svoj investicijski fond, a ako je suditi prema trenutačnom interesu, njihov broj neće brzo rasti

   Iako je taj zakon potkraj prošle godine stupio na snagu, do sada je samo jedno društvo podnijelo zahtjev Komisiji za vrijednosne papire za osnivanje fonda. Riječ je ponono o neizbježnom Delta Holdingu, Miroslava Miškovića, koji će prvi krenuti u osvajanje burzovnog tržišta.
Razloge slabog zanimanja mnogi vide u strogim uvjetima koje je Komisija propisala za dobivanje licencija za portfelj menadžere, kojih u Srbiji ima samo šest. Jedan od njih, Vladimir Pavlović, kaže za Lider da je stav regulatora kakve će uvjete propisati:

- Komisija za vrijednosne papire želi da standard za tu novu industriju bude stroži. Slažem se s tim. Kod nas je regulativa samom začetku strožija nego u Hrvatskoj, koja je tek nedavno postrožila uvjete, ali i dalje nije stroga kao kod nas. Jedanaest godina od prihvaćanja zakona i njegove primjene utjecalo je na to da Srbija danas gleda u svoje susjede i pokušava učiti na njihovim pogrešnim koracima. Milko Štimac, predsjednik Komisije za vrijednosne papire, objašnjava da trenutačno nema potrebe za većim brojem menadžera i naglašava da su strogi uvjeti opravdani:

- Ispit za menadžera ima oko 2,5 tisuće stranica i njegov je smisao da samo najsposobniji prođu. To je poput pravosudnog ispita od pet tisuća stranica, ali nikad nisam čuo nijednog odvjetnika da se žalio na težinu. Osim ispita, uvjet za dobivanje licencije jest i minimum tri godine iskustva u radu s vrijednosnim papirima. To su uglavnom ljudi koji rade ili su radili u brokerskim kućama. Svi koji su do sada dobili dozvole, slažu se da uvjeti trebaju biti rigorozni jer ta pozicija vrlo ozbiljna, s obzirom na to da upravljaju tuđim novcem.

Nisu samo strogi uvjeti prepreka bržm razvoju investicijskih fondova. Naime, burzovno je tržište poprilično plitko i nema atraktivnih papira kojima bi fondovi mogli trgovati. Kao rješenje se spominje konačno kotiranje na burzi dionica NIS-a, EPS-a i Telekoma, koje bi bile atraktivan mamac za fondove. Ministri u Vladi čak spominju da će besplatna raspodjela tih dionica radnicima utjecati na njihovu pojavu na tržištu. Štimac, međutim, smatra suprotno:

- Nužno je da se veliki sustavi nađu na burzi. Ja sam protiv raspodjele akcija, jer tranzicija poznaje samo akcionare i investitore. Zašto bi nam država davala besplatne akcije? Ona nije akcionarsko društvo. Potencijalni akcionari jedva čekaju prodati besplatne akcije; ne vjerujem da će one završiti u fondovima, jer obično završe ulaganjem u automobile, hladnjake, ispraćajima u vojsku, svadbe... Mnogo je bolja varijanta odvojiti dio kapitala i ponuditi ga preko banaka, burze, fondova na kupnju malim ulagačima, jer ako ne otplatimo imovinu, nećemo steći osjećaj odgovornosti prema njoj.

Bez obzira na nedostatak atraktivnih dionica, strani investicijski fondovi uvelike posluju u Srbiji. Najpoznatiji je primjer britanski Salford, koji je postao vlasnik Knjaza Miloša, kao i pet najvećih mljekara. Vladimir Pavlović smatra da na srpskom tržištu postoji dovoljna ponuda akcija za trgovanje: - Ako su do sada kod nas uspješno trgovali američki, švedski, britanski, slovenski, hrvatski fondovi,  ponuda je dobra i ima dobar potencijal za rast. Za običnoga građanina je bolje da ima veću ponudu investicijskih ponuda, što će se, vjerujem, uskoro i dogoditi.

Upravo će osnivanje prvih fondova utjecati na interes diončara da svoje dionice ponude na tržište, što će ponovno dovesti i do razvoja investicijskih fondova, tvrdi Štimac.  - Ovo je tržište s najvećim potencijalom, treba ga samo pretvoriti u realnu ekonomiju, u obrt. Kretanja na Beogradskoj burzi, rast cijena akcija i činjenica da više od polovce ulagača u portfelj dolazi iz inozemnstva, govori da strani investicijski fondovi vjeruju u potencijal koje ima naše tržište. Ako oni vjeruju, zašto ne bismo i mi? Jer, bolje poznajemo tžište od njih.   (Dejan Kožul)