Investicijski fondovi s Istoka već pred vratima Hrvatske

Izazovi koje nameće najnoviji razvoj na globalnim financijskim tržištima zahtijeva i od hrvatske Vlade radikalan zaokret u fiskalnim politikama, ali i uvođenje instrumenata državnog kapitalizma

Bolja osposobljenost Vlade za uvođenje mjera kojima bi se povećala proizvodnja domaćih poduzeća može se ostvariti prije svega programom štednje u javnom sektoru, ali i privatizacijom državnih ulaganja u cestovnu infrastrukturu i objekata javne potrošnje

Piše: mr. sc. Damir Novotny
[email protected]

Globalna kriza financijskih tržišta, koja je proizvela gubitke bez presedana kod velikih američkih investicijskih korporacija ali i mnogih europskih komercijalnih banaka, očekivano se prenosi i na hrvatsko financijsko tržište. Kako bi osigurali likvidnost na domicilnim tržištima i izbjegli dodatne korekcije, američki investicijski fondovi rasprodaju sve dijelove svojih portfelja koji im nisu dovoljno poznati i egzotični, poput ulaganja na manjim europskim tržištima. Likvidnost koja je više od deset godina dolazila iz mirovinskih i investicijskih američkih fondova povlači se s europskih tržišta pod pritiskom hipotekarne krize ali i upozoravajućih deficita koji ponovno rastu u američkoj ekonomiji. Istodobno Središnja je europska banka sustavno podizala kamatne stope. Rast kamatnih stopa u eurozoni stimulira izlazak investitora iz dioničarskih portfelja i prelazak u defenzivne novčane pozicije. Veliki institucionalni ulagači, koji su kreirali likvidnost hrvatskog a posebno i ostalih tržišta u regiji, već tjednima prodaju dionice lokalnih kompanija i time ruše cijene.

Za razliku od hrvatskog tržišta kapitala, na kome domaći mirovinski i investicijski fondovi održavaju minimalnu likvidnost, regionalne burze na kojima su inozemni investitori kreirali rast i likvidnost jednostavno su se slomile. Hrvatski investicijski fondovi koji su u strategiji imali ulaganja u vrijednosne papire izdavatelja u regiji Jugoistočne Europe, također ovih dana trpe velike gubitke. Privatni investitori su u panici i pokušavaju ubrzanom rasprodajom smanjiti gubitke. Očekivanja da će rast cijena dionica trajati unedogled ispuhuju se velikom brzinom: privatnim ulagačima-amaterima postaje prvi put u kratkoj novijoj povijesti dioničarstva na ovim prostorima jasno da se na ulaganjima u dionice novac može i izgubiti.

Turbulencije svjetskih financijskih tržišta, bankarski gubici i povlačenje likvidnosti iz sektora ulaganja u financijsku imovinu, otvorili su niz posve novih pitanja. Kako je moguće da velike investicijske i komercijalne banke odluke o investiranju prepuštaju neiskusnim traderima? Zašto banke čekaju da se gubici nagomilaju? Zašto banke u vlasništvu države, poput njemačkih pokrajinskih banaka, čiji gubici premašuju desetke milijardi eura i na čijoj sanaciji surađuju Vlada i njemačke privatne banke, ulažu na američkim tržištima u vrlo složeno izvedene dužničke instrumente? Sve se češće čuju glasovi o potrebi dubokih reformi u financijskom sektoru i većoj regulatornoj ulozi države.

Slom globalnoga financijskog tržišta i pad cijena instrumenata tržišta kapitala, dakle paradigme liberalnog kapitalizma, vješto koriste državni investicijski fondovi zemalja u kojima ekonomska demokracija nije na vrhu političke agende. Arapski državni fondovi doživljavaju se kao spasitelji američkih investicijskih banaka. Kineski fondovi ulažu u dionice američkih i europskih kompanija koje su drastično izgubile na vrijednosti. Cijena dionica City Banka pala je više od 50 posto u odnosu na početak 2007. Jedna od najvećih francuskih banaka Société Générale izgubila je u vrlo kratkom roku na vrijednosti 46 posto. Slično se dogodilo s bankama Crédit Suisse, UBS, Deutsche Bank i HSBC. Glavni europski dioničarski indeksi u siječnju izgubili su i do 20 posto, na što su reagirali ruski i kineski državni fondovi kupnjom ponuđenih dionica u najsjajnijim europskim kompanijama. Luksemburški premijer Juncker je nemoćno zavapio kako 'nije fer da ruski fondovi slobodno ulažu u poduzeća u Europi dok, s druge strane, postoje velika ograničenja ulaganja za europske kompanije u Rusiji'. Europske vlade danas sve ozbiljnije razmišljaju o mjerama koje bi zaustavile prodiranje novih ulagača koji se ne ponašaju kao američki institucionalni ulagači i kojima maksimiziranje kapitalnih dobitaka nije jedini cilj.

Prema svemu sudeći globalizacija i potpuna liberalizacija financijskih tržišta, na valu koje su se kreirale turbulencije kojima smo danas svjedoci a mnogi ih analitičari nazivaju 'globalnom kockarnicom', omogućila je premještanje središta ekonomske dinamike iz razvijenih zemalja Zapada u zemlje Bliskog i Dalekog istoka. Visoke cijene nafte ali i vanjskotrgovinski suficiti kreirali su posve nove strukture financijskih ulagača na globalnom financijskom tržištu. Ujedinjeni Arapski Emirati u svojim državnim fondovima raspolažu s više od 800 milijardi dolara. Singapur, Saudijska Arabija, Kina i Rusija slijede primjer i formiraju velike investicijske fondove. Za razliku od arapskih zemalja koje su suficite iz trgovine naftom usmjeravale na podizanje kvalitete javnih usluga i standarda života građana, Kina i Rusija ne mare previše za teoriju 'države blagostanja' pa vanjskotrgovinske viškove ulažu u inozemstvu. Norveška, koja je kao veliki proizvođač nafte prema preporukama MMF-a također kreirala snažan državni investicijski fond, nastoji globalnim ulaganjem osigurati javne prihode u budućnosti. Kineski i ruski državni fondovi, međutim, sve se više koriste kao oružje u novom 'hladnom ratu' protiv SAD-a i saveznika.

Hrvatski javni sektor u velikoj je mjeri koristio obilje likvidnosti na međunarodnom financijskom tržištu i zaduživao se za javnu potrošnju i ulaganja u infrastrukturu. Nema dvojbe da su javna potrošnja i državne investicije u cestovnu infrastrukturu ubrzale gospodarski rast u posljednjih pet-šest godina. Međutim, pretjerana javna potrošnja i rast javnoga duga potaknuli su povećano zaduživanje privatnog sektora hrvatskoga gospodarstva, a potom i domaćinstava. Ukupan javni dug prešao je 50 posto, a vanjski dug, koji uključuje dugovanja banaka i kompanija prema inozemnim vjerovnicima, prelazi 85 posto jednogodišnjega bruto društvenog proizvoda. Tektonski pomaci na međunarodnim tržištima kapitala i opći rast kamatnih stopa ne samo da će izazvati dodatne troškove za državu, ali i za većinu dužnika, već postavljaju u pitanje i mogućnosti refinanciranja.

Visoki javni i vanjski dug ugrožavaju gospodarski rast ali i konkurentnost domaćih poduzeća na globaliziranom tržištu. Osim visoke penetracije vanjskoga duga u BDP-u zabrinjava i odnos vanjskoga duga i izvoznih prihoda: vanjski je dug dvostruko veći od godišnjeg prihoda od izvoza proizvoda i usluga. Suočena s opterećenjem rastućega javnoga duga, Vlada mora obuzdati javnu potrošnju i investicije koje će nužno smanjiti domaću potražnju. Poduzeća navikla dobivati narudžbe od države, često i pod nekonkurentnim uvjetima, bit će prisiljena i pod cijenu gubitaka tražiti mogućnosti na inozemnim tržištima. Ta prilagodba zasigurno neće proći bez žrtava, pa će mnoga poduzeća odustati a cijene njihovih dionica spustit će se ispod svih očekivanja. Vlada će u svim scenarijima morati smanjivati ulaganja u fizičku infrastrukturu, a posebno se daljnje investicije u cestovnu infrastrukturu i ostale velike javne projekte čine posve neprimjerenim stanju javnih financija i prognozama ekonomskog rasta.

Iako je izvoz već nekoliko godina u stalnom rastu, deficit tekućeg računa odnosa s inozemstvom je u porastu. U 2006. je dosegnuo 7,7 posto BDP-a, a očekuje se da će u 2007. prijeći osam posto. Javni dug i deficit su blizanci, koji uz produbljivanje krize na financijskim tržištima, vrlo ozbiljno prijete rastu hrvatske ekonomije. Glavni makroekonomski, kao i indikatori s tržišta kapitala, ukazuju da je nužna neodložna koordinirana akcija svih ekonomskih politika. Za održivost gospodarskog rasta u srednjem roku i preživljavanje eksternih šokova koji mogu snažno destabilizirati ranjivu hrvatsku ekonomiju, poduzeća moraju više ulagati u tehnološku opremljenost i inovacije. Samo inovativna poduzeća mogu osigurati konkurentsku sposobnost za utakmicu na globaliziranom tržištu u promijenjenu okruženju. Konkurenti domaćih poduzeća su snažno kapitalizirana poduzeća iza kojih često stoje državni investicijskih fondovi. Dovoljno je kao primjer navesti velike ruske energetske kompanije poput Rosnefta i Gazproma, koji ulažu u neposrednom susjedstvu i vrlo brzo mogu postati konkurenti hrvatskim energetskim poduzećima Ini i HEP-u. Najveći ruski proizvođač aluminija ne samo da je konkurent hrvatskom konzorciju okupljenom oko TLM-a i Aluminija u Mostaru već postaje vrlo ozbiljan konkurent građevinskim kompanijama nakon nedavnog ulaska u kapitalnu strukturu austrijskog STRABAG-a.

Država mora smanjiti javnu potrošnju i zaustaviti planirane investicije te oslobođene fiskalne kapacitete alocirati prema ulaganjima u kapital domaćih privatnih kompanija. Povećavanje sposobnosti Vlade za provođenje fiskalnih i industrijskih politika kojima bi se povećala konkurentnost domaćih poduzeća, može se ostvariti prije svega programom štednje u javnom sektoru ali i privatizacijom državnih ulaganja u cestovnu infrastrukturu i objekata javne potrošnje (bolnice, sportski objekti). Izazovi koje nameće najnoviji razvoj na financijskim tržištima zahtijevaju i od Vlade radikalan zaokret u fiskalnim politikama, ali i uvođenje instrumenata državnog kapitalizma. Alternativa je dugoročna stagnacija.