Iseljenje suvlasnika zbog duhanskoga dima

Većina stanara, pa čak i manjina, može tražiti da se tvrtka iseli iz poslovnih prostora koji su u njihovoj zgrade, ako im na bilo koji način ugodu stanovanja ometa duhanski dim, primjerice iz sobe za pušenje te tvrtke ili njihovih stranaka koje puše na zajedničkom stubištu

piše prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Tjedan dana nakon stupanja na snagu potpune zabrane upotrebe duhanskih proizvoda u zatvorenim javnim mjestima, dakle i u kafićima i restoranima, pušači su još zbunjeni, nepušači sretni i zadovoljni, a jedni i drugi počinju zbrajati prednosti i nedostatke. Ugostitelji tvrde da će im gubici biti veliki, neki već računaju i s tim da će se morati oprostiti od svojih kafića, zdravstvo smatra da će uštedjeti popriličnu svotu na liječenju oboljelih od bolesti uzrokovanih pušenjem, a država još šuti o procjenama koliko će rupu u proračunu proširiti posljedice zabrane pušenja.

Opći je dojam da je sada 'zaozbiljno', te da će se ova zabrana, za razliku od dosadašnjih pokušaja, zbilja provoditi. Međutim, kao i nebrojeno puta dosad i unatoč vremenu prilagodbe od šest mjeseci, ponešto iz zakona i propisa nije sasvim jasno i mnogi, posebno u poslovnim prostorima, ne znaju što im je činiti žele li pušačima ipak osigurati neki prostor za upražnjavanje njihova porok.
Naime, podjela na one koji su pristalice Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda i one koji su protiv njega nije baš tako jednostavna kao što je podjela na pušače i nepušače. Lako je generalno se složiti s tezom da je pušenje štetno za zdravlje i da štetu trpe sami pušači ali i oni tzv. pasivni pušači, a to su svi koji se nađu u blizini pušača, što često ne mogu birati i na što su često prisiljeni, ali nije lako naći pravu mjeru između želje tu grupaciju zaštititi i barem donekle zadržati slobodu svakog da (pa i na svoju štetu) - puši.

Neželjeni troškovi

Velika se buka nadigla oko navodne ugroženosti poslovanja kafića i restorana, a pritom se ne spominju drugi pa izgleda kao da se Zakon odnosi samo na ugostitelje, što nije točno. Praktično su ostale zanemarene neke moguće posljedice koje proizlaze iz primjene već postojećih zakona, sada u spoju s ovim Zakonom. Jedna od njih je i primjena Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to čl. 97.- 99. poznatima pod nazivom 'isključenje suvlasnika'.

Pojednostavljeno, riječ je o tome da svaki suvlasnik bilo koje zgrade (a suvlasnik je i svaki vlasnik pojedinoga poslovnog prostora, bila to kancelarija, trgovina ili samo garaža) mora jako paziti da svojim postupcima i postupcima onih za koje odgovara, a to su svi zaposlenici, ali i svi klijenti koje prima u svom prostoru, ne ugrožava ugodan suživot drugih suvlasnika ili njihovih ukućana, pod prijetnjom vrlo ozbiljnih posljedica. Krajnja je posljedica obveza raspolaganja svojim pravom vlasništva (što znači prodati, zamijeniti, darovati) i iseliti se, dakle napustiti posjed. Jasno je da tvrtka može raditi i na nekom drugom mjestu, ali je još jasnije da svako seljenje, a posebno ono neplanirano i neželjeno, znači i znatne i nepotrebne i neželjene troškove. To je posebno važno u današnjem trenutku kada cijene nekretnina nekontrolirano padaju i kada je realno očekivati veliki gubitak u slučaju, posebno ovakve prisilne, prodaje.

Može li, dakle, zabrana pušenja imati za posljedicu isključenje iz suvlasničke zajednice? Nažalost mnogih koji će se osjetiti pogođenima, to je moguće. Naime, potpuno je sigurno da je pušenje u javnim prostorima nešto protupravno, dakle, nezakonito. Potpuno je sigurno i da pušenje može, posebno u slučaju većeg intenziteta i ponavljanja što je lako zamisliti u slučaju nekog prostora u kojemu se održavaju sastanci bilo koje vrste, značiti za susjede tegobno stanovanje (formulacija koju ima Zakon o vlasništvu) i kad se te dvije okolnosti spoje, to već mora za vlasnika značiti, slikovito rečeno, bljeskanje žutog svjetla na semaforu na prijalazu u crveno.

Najmodavci u problemu

Činjenica je da vlasnik odgovara za sve koje je pustio u poslovni prostor, pri čemu se može osloboditi odgovornosti dokaže li da je poduzeo ono što je bilo moguće da te radnje spriječi. Što pak znači 'koliko je bilo moguće' pravni je standard kojemu će sud u svakom konkretnom slučaju davati sadržaj. Lako je moguće da će se tražiti da svaki vlasnik prostora, svaka tvrtka angažira posebne zaštitare koji bi trebali skrbiti da netko ne puši, a očito je da to pretpostavlja velike troškove s jedne strane i, s druge strane, o nečem što sigurmo nije baš primarni opis poslova zaštitara. Lako je moguće da će se tražiti i instaliranje posebnih uređaja (poput onih protupožarnih) koji će signalizirati i evidentirati pušače, među ostalim i radi lakšeg procesuiranja. Konačno, nije moguće isključiti ni terećenje vlasnika prostora za postupanje onih koji će, primjerice u zajedničkom hodniku čekati da dođu na red.

Treba posebno upozoriti na probleme vlasnika prostora izdanih u zakup. Do prije donošenja Zakona, da je netko samo spomenuo kako bi se moglo dogoditi da dođe do otkazivanja ugovora o zakupu zato što se u prostoru dopušta pušenje, prijedlog bi popratio opći smijeh. Sada je to nešto što će trebati ugrađivati u ugovore o zakupu, a ako se ne ugradi, takva obveza zakupnika proizlazi iz Zakona, jer ako bi zakupnik tako nešto tolerirao i ne bi to spriječio posljedica bi bila da odgovara za takvo postupanje, a vlasnik bi odgovarao za zakupnika ako ga ne spriječi. Na vlasniku će biti obveza najprije upozoriti (po mogućnosti nadasve formalno, u pisanu obliku i preporučeno, i usmeno uz svjedoke, i na mail i SMS-om...) a ako to ne urodi plodom, raskinuti ugovor na štetu zakupnika, ili pak riskirati da bude prisiljen, primjerice prodati prostor i napustiti ga.

U bankrot zbog pušenja

No, što je to javni prostor na koji se Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda i zabrane iz njega uopće odnose. To je nešto što je definirano u Zakonu u čl. 2. i očito je da je riječ o vrlo elastičnoj formulaciji pod koju je moguće podvesti mnogo prostora i mnogo onih koje Zakon treba zabrinuti. Jedino sigurno rješenje jest u tome da se odredi i posebni prostor za pušenje koji je definiran u čl. 14. Zakona iako se već sada može tvrditi da je riječ o preskupom i za većinu posve neizvedivom modelu.

Pravi problem su i jako velike kazne za kršenje Zakona koje treba sagladati u kontekstu činjenice da će mnogi praktično biti u situaciji nekontroliranog izazivanja niza prekršaja i niza novčanih kazni koje mogu, posve je sigurno, dovesti do bankrota. To je više nego jasno uzme li se u obzir da su kazne iz Zakona za pravne osobe čak do 150.000 kuna, a treba se jako zabrinuti i nad podatkom da za isti prekršaj fizička osoba ima prijetnju čak 10 puta manje kazne, što izgleda kao da je naša država zainteresirana za gašenje pravnih osoba (možda da pravna osoba prostor da u zakup fizičkoj!?) i za prijalaz na rad na daleko nižem organizacijskom obliku, što je već i kao ideja posve neprihvatljivo.

Zaključno, ne negirajući štetnost pušenja, vjerujemo da je provedba Zakona još jedan udarac već posrnulom gospodarstvu i da se, posve je sigurno, isti osnovni cilj - da se nepušači zaštite od 'terora' pušača - mogao postići na daleko racionalniji način, primjerice i povećanim porezom za tvrtke koje neće zabraniti pušenje i sl.