Isplatom najniže plaće ne prestaje obveza poslodavca

Za ovu godinu utvrđen je bruto iznos najniže plaće od 2.298 kn. Oduzme li se od te svote 459 kn doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje te još 35,76 kn poreza na dohodak, radnik na ruke dobije 1.802 kn. Ako u mjesecu prosječno radi 22 dana, dnevna je zarada radnika koji radi za najnižu plaću 81,94 kn

Piše: mr. sc. Marija Zuber, savjetnica-urednica u časopisu Računovodstvo i financije
[email protected]

Posljednjih su mjeseci sve glasniji zahtjevi sindikata da se institut najniže plaće u Hrvatskoj uredi na način koji bi bolje od važeće normativne regulative štitio prava radnika. Zahtjevi polaze od nužnosti povećanja najniže plaće kao obvezne i minimalne donje svote zarade radnika do inicijativa da se iznos najniže plaće uređuj prema kvalifikacijama i stručnoj spremi radnika. Zašto su sindikati krenuli u tu inicijativu i kako je danas uređen institut najniže plaće?
Najniža plaća je najmanji iznos mjesečne plaće koju je poslodavac dužan isplatiti radniku za odrađeno puno radno vrijeme od 40 sati na tjedan. To je najmanji iznos plaće na koji radnik ima pravo neovisno o složenosti radnog mjesta na kojem radi, tržišnog položaja poslodavca ili drugih uvjeta. Iznos najniže plaće nije određen Zakonom o radu. Zakon o radu čak više nema ni odredbi koje obvezuju državna tijela ili druge subjekte na tržištu rada da odrede najnižu plaću. Istina, u nekim razdobljima je Zakon o radu sadržavao odredbe koje su propisivale obvezu Vlade da utvrđuje najnižu plaću, pa je u prijelaznom razdoblju od dvije godine nakon početka primjene Zakona o radu, od 1. siječnja 1996. do kraja 1997.godine i ponovno od 2001. do kraja 2002. godine Vlada imala to pravo, ali nije iskoristila ovlaštenje i nije posezala za takvim instrumentom propisivanja zaštite zaposlenih radnika.

Iznos dogovoren Kolektivnim ugovorom

No,to ne znači da u Hrvatskoj nije propisana najniža plaća. Najniža plaća je još od 6. ožujka 1998. godine određena Kolektivnim ugovorom o visini najniže plaće, sklopljenim na neodređeno vrijeme i odlukom nadležnog ministra proširen na sve poslodavce u Hrvatskoj, pravne i fizičke osobe koji posluju u Hrvatskoj i zapošljavaju radnike.
Kolektivnim ugovorom o visini najniže plaće uveden je automatizam u određivanju svote najniže plaće. Za svaku kalendarsku godinu ona se određuje u visini najniže mjesečne osnovice za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje, koja se određuje kao umnožak koeficijenta 0,35 i prosječne plaće ostvarene u razdoblju siječanj – kolovoz prethodne godine.

Iznos najniže osnovice za plaćanje doprinosa za svaku godinu određuje najkasnije do 30. studenoga tekuće za sljedeću kalendarsku godinu i objavljuje u službenom glasilu. Tako je 2007. najniža plaća određena od prosječne plaće ostvarene u razdoblju siječanj–kolovoz 2006. iznosila 6.565 kn, pa najniža plaća za ovu godinu iznosi 2.298 kn. Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja propisano je da se u slučaju kad je razdoblje osiguranja kraće od mjesec dana, najniža osnovica za plaćanje doprinosa određuje razmjerno trajanju obveznog osiguranja. Analogijom primjene propisa o doprinosima za obvezna osiguranja, kad je razdoblje rada radnika kraće od mjesec dana, najniža plaća se određuje razmjerno trajanju rada. Za radnike koji rade s nepunim radnim vremenom najniža plaća se određuje razmjerno trajanju nepunog u odnosu na puno radno vrijeme.

Radnik nije kriv za teškoće poslodavca

U svakodnevnu se govoru najniža plaća nerijetko naziva 'minimalac'. Izraz 'minimalac' izveden je od minimalne plaće propisane kao institut radnog prava do 1995. godine. Dotad je radno pravo poznavalo i najnižu i minimalnu plaću, ali sadržaj tih pravnih instituta nije bio identičan. Najniža plaća bila je utrđena kolektivnim ugovorima i općim aktima poslodavca kao najmanja svota plaće na koju ima pravo radnik za odrađeno puno radno vrijeme. Minimalna plaća bila je određena u manjem iznosu od najniže plaće i predstavljala je iznos plaće na koju je imao pravo radnik u nekim posebnim slučajevima, primjerice kad je zbog nedostatka posla bio upućen na tzv. čekanje. Minimalnu plaću isplaćivali su i poslodavci d ekonomskim poteškoćama, jer su prema prijašnjem konceptu radnih odnosa zaposleni radnici izravno snosili posljedice tržišnog položaja i rezultata rada poslodavca.

Od 1. siječnja 1996. radno zakonodavstvo više ne poznaje institut minimalne plaće, nego samo najnižu plaću kao donju cijenu rada. Najniža plaća određuje se u bruto iznosu. Bruto svota plaće uključuje doprinose iz plaće, porez na dohodak te možebitni prirez i neto iznos plaće koji poslodavac nakon ustege propisanih javnih davanja isplaćuje radniku. Primjerice, od bruto svote najniže plaće u iznosu 2.298 kn poslodavac usteže 459 kn doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje te uz uvjet da radnik koristi samo osobni odbitak za sebe još i 35,76 kn poreza na dohodak (uvećano i za prirez, ako je propisan prema prebivalištu radnika), tako da od bruto najniže plaće u iznosu 2.298 kn, radnik na ruke dobije 1.802 kn. Uz pretpostavku da u mjesecu prosječno radi 22 dana, proizlazi da dnevna zarada radnika koji radi za najnižu plaću iznosi 81,94 kn.

Do ugovorene plaće moguće i sudom

Isplatom najniže plaće poslodavac u pravilu nije ispunio svoju ukupnu novčanu obvezu prema radniku. Poslodavac je dužan radniku isplatiti punu plaću na koju radnik ima pravo. Plaća se određuje u ugovoru o radu, a umjesto ugovaranja svote plaće u ugovoru o radu, stranke radnog odnosa mogu se pozvati na odgovarajuće odredbe pravilnika o radu ili kolektivnog ugovora koji obvezuje poslodavca. U tim je aktima pravo radnika na plaću uređeno prema kriterijima složenosti poslova koje radnik obavlja, uvjetima rada, ovisno o specifičnim vještinama i specijalističkim znanjima potrebnima na određenom radnom mjestu i drugim kriterijima koji utječu na visinu plaće. Radnik ima pravo na posebne dodatke na plaću u svim slučajevima kad radi nedjeljom, blagdanom i neradnim danima, na dodatke za noćni i prekovremeni rad. Dakle, struktura i visina plaće na koju radnik ima pravo uređuje se u različitim izvorima radnog prava i ne iscrpljuje se samo pravom na najnižu plaću. Sudovi pružaju pravnu zaštitu novčanim potraživanjima radnika u punom iznosu plaće koju poslodavac duguje radniku. U slučaju nepoštovanja ugovora o radu, pravilnika o radu odnosno kolektivnog ugovora koji obvezuje poslodavca, svaki radnik može novčana potraživanja od poslodavca ostvariti u sudskom postupku pred redovnim sudom. Zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa iznosi tri godine.