Istekao je rok za besplodnu politizaciju nužnih poteza

Mjere protiv recesije moramo početi donositi odmah, bez odlaganja. Ako nešto i ne učinimo kako treba, ispravljanje pogrešaka u hodu ipak će nas manje stajati nego odlaganje neizbježnog

piše Ivica Mudrinić
predsjednik Uprave T-HT-a i predsjednik GSV-a
[email protected]

Kriza postaje sasvim opipljiva… i danas je posve jasno da nema čarobnog štapića koji bi Hrvatsku zaštitio od njenih valova. Državni zavod za statistiku objavio je da je u siječnju 14 tisuća nezaposlenih više nego u prosincu 2008., a i BDP je već peti mjesec zaredom u padu. U medijima iz dana u dan pratimo reportaže o otkazima zbog smanjene potražnje odnosno gubitka izvoznih narudžbi, naročito u manjim privatnim tvrtkama i proizvodnim pogonima; Svjetska banka objavila je da će Hrvatska ove godine imati minus gospodarskog rasta od najmanje 1,5 posto sveukupnog BDP-a te da treba hitno uvesti antirecesijske mjere, među kojima se naročito ističe rebalans proračuna, odnosno uravnoteženje prihoda i rashoda, kao i odustajanje od kapitalnih investicija bez kratkoročnog povrata.

Rješenje se ne nazire Kriza je globalna, njeni su negativni efekti svima poznati, o njoj gotovo svakodnevno govore i svjetski politički lideri, uvode se brojne mjere… Istodobno, nitko ozbiljan i odgovoran ne može točno prognozirati trajanje i razmjere globalnog potresa, koji se iz financijskog svijeta prelio u realni sektor, pa je pad proizvodnje na globalnoj razini dramatičan. Također, sve je jasnije da se rješenje ne nazire ‘sutra’ i da je riječ o najdubljoj ekonomskoj krizi koja je pogodila svijet nakon Drugoga svjetskog rata. Razumljivo je da svaka država nužno mora oblikovati antirecesijski program u skladu s vlastitim specifičnim uvjetima i da nije moguće izravno primijeniti tuđa rješenja.

Dragocjeno je vrijeme potrošeno na terminološki ‘rat’ u vezi s dilemom jesmo li ili nismo u recesiji. U Hrvatskoj se rijetko događa široki konsenzus oko bilo koje teme, ali kriza je, bez obzira na različitosti u pristupu njenu rješavanju, ipak približila stavove raznorodnih društvenih skupina - poslodavaca, ekonomskih stručnjaka, različitih političkih opcija, medijskih analitičara, dijela sindikata, pa i najšire javnosti. Svi su oni, naime, uvjereni da su Hrvatskoj potrebne hitne antirecesijske mjere, koje uključuju štednju u javnom sektoru, ali i poticaje gospodarstvu, a naročito izvozu, da bismo izdržali ovo teško razdoblje i tako osigurali kasniji oporavak i razvoj.

Uz održavanje gospodarskih aktivnosti, čuvanje radnih mjesta, monetarne stabilnosti i kreditnog rejtinga Hrvatske u inozemstvu, proaktivno donošenje mjera za ublažavanje krize održalo bi i pozitivnu društvenu radnu energiju, nadu i optimizam, izuzetno važne za sve koji stvaraju vrijednosti i izdržavaju sebe i svoje obitelji, ali i ovu državu. Također, očekivani odlučni potezi Vlade, odnosno donošenje antikriznog programa, najbolji su lijek protiv panike i straha od katastrofičnih scenarija, na koje nisu imune ni gospodarski znatno razvijenije sredine od Hrvatske.

Dosta je polemika! Javnost je već pomalo umorna od brojnih prijedloga mjera, koji su dosad redom ostajali mrtvo slovo na papiru. Sada je doista istekao rok za besplodnu politizaciju nužnih poteza jer će se na kraju račun ispostaviti svakom građaninu naše zemlje: vrijeme je za akciju i pogled usmjeren prema budućnosti! Gospodarski i financijski trendovi i više su nego jasni. Dosta smo polemizirali, konkretne mjere protiv financijskih problema koje imamo i recesije koja je postala naša realnost moramo početi donositi odmah, bez odlaganja. Ako nešto pritom i ne učinimo kako treba, ispravljanje pogrešaka u hodu će nas, uvjeren sam, ipak stajati znatno manje nego odlaganje neizbježnog.

Iskoristimo hrabro ovo vrijeme krize i za početak nužnih dugoročnih reformi koje će osposobiti gospodarstvo za rast i dugoročnu konkurentnost. Nemojmo zaboraviti da je kriza i prilika za postavljanje vizije i strategije razvoja hrvatskoga gospodarstva i društva. U godini smo u kojoj nas čeka težak izazov suočavanja s krizom i pritom još teži zadatak - da pogrešnim kratkoročnim potezima ne ugrozimo vlastitu budućnost. Drugim riječima, mjere nužne za prevladavanje krize ujedno su i mjere kojima ćemo osigurati dugoročan prosperitet. Neke od njih su dugo zapostavljene obaveze, poput reforme državne uprave ili restrukturiranja brodogradnje, druge se tiču potpore izvozu, poljoprivredi i turizmu, a pred nama je i imperativ ulaganja u sektor visokih tehnologija, energetiku kao i u obrazovanje. Kriza bi morala biti šansa da pokažemo sposobnost za bolne reforme i da radeći na interventnim rješenjima za danas istodobno radimo i za Hrvatsku kakvu svi želimo sutra.