Jesu li Francuzi zaista lijeni dokoličari?

Da Francuzi uživaju beneficije i prava kakve ima malo razvijenih zemalja u svijetu te da skaču, razbijaju i pale na svaki pokušaj da im se naruše navodne privilegije, opće je mjesto u komentarima o ovoj zemlji, ne samo povodom sadašnjih protesta protiv mirovinske reforme.

Uz to, francuski relikt socijalne države smatra se glavnim uzrokom navodnog zaostajanja francuske konkuretnosti i pada ekonomske snage. Još prije nekoliko godina britanski The Economist u svojoj analizi francuskog gospodarstva, preporučio je da ono što Francuskoj treba je galska verzija M. Tatcher koja bi dobro protresla uspavanu ekonomiju, rasturila stečene pozicije kao takve i uvela nova pravila, vrijednosti i konkurenciju.

Ponukan masovnim komentarima da Francuzi, ako ne štrajkaju, onda idu na duge godišnje odmore i uživaju u dokolici zahvaljujući 35-satnom radnom tjednu, Radio France International zavirio je u statistiku da vidi potvrđuju li podaci ovu sliku. Evo što kažu podaci:   Kad se radi o štrajkovima, prošle je godine svjetski prvak bila Kanada, s 2,2 milijuna dana izgubljenih u štajkovima. Francuska je bila tek treća s 1,4 milijuna izgubljenih dana. Istina u periodu od 2005. do 2009. Francuzi su izgubili najviše dana, ali 2008. ih je pretekla Danska gdje se štrajkalo upravo radi uvođenja 35-satnog tjedna.

Radni sati: Francuski radnik u prosjeku ima 1.453 sata godišnje, manje od prosjeka OECD-a (1700 sati) ali još uvijek, više od radnika u Njemačkoj i Norveškoj (1337 sati), Švedskoj (1316 sati) ili Nizozemskoj (1309 sati).

Mirovine: Do sada su žene išle u mirovinu u istoj životnoj dobi kao i žene u Italiji, Južnoj Koreji (šampionu rada), Mađarskoj, V. Britaniji, Grčkoj i Poljskoj. Muškarci imaju najniži prag u zemljama OECD-a. Po novom prijedlogu prag za punu mirovinu penje se na 67 godina uz uvjet da su doprinosi bili uplaćivani više od 40 godina.   

Bruto domaći proizvod: Francuski BDP udvostručen je u zadnjih 20 godina i 2009. godine Francuska je bila na petoj poziciji u svijetu, iza SAD, Japana, Kine i Njemačke, a ispred V.Britanije. U istom periodu došlo je do preraspodjele 10-postotni dijela BDP od plaća prema profitu.

Nadalje, od 1960. produktivnost francuskih radnika porasla je pet puta. Iako je ponešto pala u zadnje dvije godine, zbog recesije, procjena je da će se u idućih 20 godina opet udvostručiti. BDP po izvršenom radnom satu niži je nego u SAD i Irskoj ali viši nego u Njemačkoj,  Britaniji i Japanu.

Francuska je tek šesta na listi po visini javnog duga u Europi, s razinom od 8,2 posto, ispod SAD s 12,5 posto. Prosječan dug francuskih kućanstava iznosio je 89 posto prihoda u 2006, dok su kućanstva u Britaniji i SAD dugovala 168 odnosno 140 posto svojih prihoda.

Kad se radi o nezaposlenosti, Francuska je s razinom od 10 posto, ispod prosjeka eurozone od 16 posto. Recesija predhodnih godina nije dramatično povećala razinu nezaposlenosti, koja je početkom ovog desetljeća bila iznad osam posto. Dio objašnjenja može se naći i u spomenutim reliktima zaštite zaposlenih i preostaloj snazi sindikata.  Za razliku od britanskih sindikata koje je Tatcher skršila do temelja, francuski su preživjeli prošlo desetljeće pa danas mogu biti glasnogovornik onih radnih slojeva koji ne pristaju jedini platiti cijenu krize.  (Davorka Zmijarević)