Još ne znamo kolika će biti konačna cijena održavanja Svjetskoga rukometnog prvenstva

Hrvatska mora pametno promisliti za što će se kandidirati, a što je iznad njenih mogućnosti. EP u plivanju u kratkim bazenima natjecanje je po našoj mjeri. U Rijeci smo se nedavno pokazali sjajnim organizatorima, a nije nas previše stajalo. Zato ćemo se kandidirati i za Olimpijske igre mladih 2014. jer već i sada imamo potrebnu infrastrukturu za njihovo organiziranje  

Razgovarao: Krešimir Raguž
[email protected]
Foto: Željko Jelenski

Završetak olimpijske 2008., skori početak najvećega sportskog natjecanja ikad organiziranog u Hrvatskoj - Svjetskoga rukometnog prvenstva, pokretanje trećega sportskog kanala HTV-a, donošenje Zakona o golfu, privatizacija nogometnih klubova - samo je manji dio iz palete razloga zašto se sport u Hrvata ponovno našao u fokusu interesa javnosti. Njegov je čelni čovjek, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša potkraj prosinca dobio, i to kao jedini kandidat u izborima, treći mandat za tu funkciju. Ako ga odradi do kraja, do 2012., s desetogodišnjim stažem šefa HOO-a postat će dugovječniji čak i od besmrtnog Antuna Vrdoljaka, koji je Olimpijski odbor vodio devet godina. Kao bivši predsjednik Vlade RH Mateša je naviknuo na vruće fotelje, ali i na neugodna pitanja. S obzirom na to da ih u sportu, odnosno krupnom biznisu koji je on u međuvremenu postao, ima napretek, o do sada učinjenom i o očekivanjima u 2009. razgovor s predsjednikom HOO-a logično se sâm nametnuo.

• U sportu se okreće velik novac. Kad bi HOO bio tvrtka, gdje bi mu bilo mjesto na hrvatskome gospodarskom nebu?
- S obzirom na prihod, HOO bi sigurno bio među 600 najvećih kompanija u zemlji. Lanjski proračun bio nam je 161 milijun kuna, a ovaj za 2009., koji smo upravo donijeli, 153 milijuna. Da smo tvrtka, imali bismo bez premca najviše 'zaposlenih' u zemlji. Desetke se tisuća ljudi u Hrvatskoj profesionalno bavi sportom.

• Kako se puni blagajna HOO-a? Kad ste 2002. došli na mjesto predsjednika HOO-a, navodno ste naišli na velike dugove?
-Točno, kad sam došao u HOO, gubitak je bio 18 milijuna kuna, a proračun 60-ak milijuna. Trebalo je u cijelosti promijeniti način rada i stvoriti pozitivno ozračje. Naravno da sponzori neće ući u projekt vide li da se po medijima provlače afere. Stoga je HOO, da bi mogao privući sponzore, najprije sebe morao dovesti u red.

• Kako je to učinjeno?
- Uspjeh je došao kad smo primijenili novi marketinški koncept hrvatske olimpijske obitelji. To je značilo da smo stvorili klub u kojem je svaki doprinos jednako važan, bilo da netko daje 150.000 ili 1,5 milijuna kuna. Ideja je pomaganje hrvatskom sportu u cjelini. Tako smo uklonili problem ekskluziviteta pojedinih sponzora, koji se ogledao u tome da je, na primjer, jedna banka prije isključivala drugu.

• Kakav je lani bio financijski rezultat te politike? Osjećate li, možda, i vi financijsku krizu na način da neki sponzori otkazuju suradnju?
- Nemam najave da će bilo tko od naših sponzora odustati od suradnje. U našoj olimpijskoj obitelji danas je 15 velikih sponzora, od Hrvatskog telekoma, PBZ-a, Raiffeisen banke do Dinersa, Ine i drugih. Oni naš proračun pune s 15-ak milijuna kuna na godinu. Otprilike 25 milijuna kuna dobivamo iz državnog proračuna, a ostatak od Hrvatske lutrije, što kao obvezu regulira Zakon o igrama na sreću.

• Je li Hrvatska ipak neatraktivna za ulaganje u sport? Što je s poreznim olakšicama za sponzore?
- Kod nas se danas do dva posto ukupnog prihoda kompanija, ako je taj novac uložen u kulturu ili sport, tretira kao porezna olakšica. U tome ne treba tražiti veći prostor za spektakularne pomake, mislim da je to optimalna mjera. Protivnik sam poreznih rupa, to mi je, valjda, ostalo iz prošlih vremena.

• Koliki je, zapravo, danas sport biznis? O kolikim iznosima govorimo i odakle dolaze?
- O desecima milijardi eura, ali i zamašnjaku privrede, tj. komprimiranom razvojnom iskoraku određenih zemalja koje organiziraju velika natjecanja. Olimpijske igre u Ateni stajale su 11 milijardi dolara, a samo je četiri milijarde uloženo u organizaciju i gradnju sportskih borilišta. Peking je bio najmanje triput skuplji. Tu je riječ o ulaganju u infrastrukturu, zračne luke, hotele, autoceste.

• Priča kaže da predsjednik HNS-a Vlatko Marković ovih dana na Kamenitim vratima svaki dan pali svijeću zato što je izgubio EP u nogometu. Kažu da se, da je znao za skorašnju krizu, ne bi ni kandidirao.
- Ne slažem se s tim tvrdnjama. Bio sam prilično uključen u kandidaturu za EP u nogometu. Hrvatska nije imala izgleda zbog načina na koji je Ukrajina vodila kampanju. U smislu sporta i 'fair playa', to je najbolje što prije zaboraviti.
• Kako smo i zašto onda uspjeli izgubiti i Mediteranske igre u Rijeci?
-Tada se također dogodilo nešto u vezi s čim ne treba gajiti iluzije. To nema veze sa sportom. Primjer koji to dokazuje jest kandidatura grčkoga Volosa u kojoj je njegov Organizacijski odbor javno nudio udio u marketinškom prihodu ili najmanje pet milijuna eura i trajni apartman u vlasništvu svim nacionalnim odborima koji podupru njegovu kandidaturu. To je bio eklatantan primjer korupcije. Antun Vrdoljak i ja napisali smo pismo šefu Olimpijskog odbora, neke su se stvari dogodile, neki su ljudi iz Volosa smijenjeni, ali igre su ostale ondje.

• Ako stvari doista tako stoje, onda je uspjeh dobivanja SP-a u rukometu još veći. No je li Hrvatskoj trebao toliko krupan zahvat?
- Cijena Prvenstva još se ne zna, ali to je dobar primjer kako će naši gradovi dobiti respektabilne sportske objekte. Povod za gradnju tih dvorana bio je, prije svega SP, ali one nam ostaju i nakon njega, i tko zna što ćemo sve dobro u njima gledati u budućnosti, kao što već jesmo Davis Cup u Zadru.

• Jeste li vi dakle apsolutni zagovornih kandidiranja za razna natjecanja?
- Hrvatska treba pametno promišljati o tome za što se kandidirati, a što je iznad naših mogućnosti. EP u nogometu bio je golem zalogaj za nas. EP u plivanju u kratkim bazenima jest pak natjecanje po našoj mjeri. U Rijeci smo se nedavno pokazali sjajnim organizatorima, a nije nas previše stajalo. Zato ćemo se kandidirati i za Olimpijske igre mladih 2014. jer već i sada imamo potrebnu infrastrukturu za njihovo organiziranje.

• Da ste na mjestu Milana Bandića, biste li se i vi uhvatili organizacije Snježne kraljice na Sljemenu? Nije li ona ipak preskupa?
- Bez dvojbe bih. No Gradu ipak pomaže i Skijaški savez, Vlada, HOO. Sportska infrastruktura opća je korist. Sama staza na Sljemenu poglavito je u funkciji skijaša rekreativaca. Prošlogodišnja utrka nije bila u gubitku, bila je uravnotežena. Promotivna je i perciptivna komponenta pak veoma važna. Pokušajte izračunati koliko bi stajala minutaža reklame o Zagrebu na Eurosportu, koju smo ovako dobili besplatno.

• Na taj način dolazimo do teme o televiziji. Je li Hrvatskoj potreban sportski kanal HTV3 i zašto je to zapelo?
- HTV3 je pitanje opstojnosti hrvatskog sporta. Odavno smo svjesni toga. Kad je raspisan natječaj za treći program, na kojem je pobijedio RTL, HOO se također kandidirao, i to s idejom pokretanja sportskog programa. Bili smo izigrani, i pogledajte kamo nas je to dovelo. Osvajačica olimpijske medalje Martina Zupčić na tim se komercijalnim televizijama može pojaviti jedino ako je prime u Big Brother. Na žalost, bolje nije ni na HTV-u, gdje zbog manjka termina nema ni sekunde domaće odbojke, stolnog tenisa ili ragbija.

• Čini se da ste prilično beskompromisni u stajalištu o televiziji?
- Kako ne bih bio kad neki naši sportaši na televiziji završe tek kad osvoje medalju na Olimpijskim igrama. Ni prije ni poslije. Mnogim članovima Programskog vijeća HRT-a nije jasno da Ustav RH u članku 68. izjednačava kulturu, sport i zaštitu okoliša kao pitanje od posebnoga društvenog interesa. To znači da HTV ima obvezu s istim marom prenositi domaći sport i kulturu.

• Vjerujete li da će taj projekt zaživjeti i preživjeti?
- Hoće, i to ne samo zato što mora zbog dobrobiti sporta nego zato i što nudi i neke druge mogućnosti. Dvije sam godine bio član Nadzornog odbora HRT-a. Dobro znam tamošnju situaciju, financijsku i kadrovsku. HTV3 je na kraju jedan od inteligentnih načina da se višak zaposlenih kanalizira u nove projekte. Korist će biti obostrana, a tzv. mali sportovi veoma će profitirati privlačenjem sponzora.

• Kakva je situacija u svijetu kad je o tome riječ? Nedavno je Međunarodni olimpijski odbor ponudu Eurovizije za prijenos Olimpijskih igara u Londonu u iznosu od 430 milijuna eura ocijenio ponižavajućom?
- Sve ide u smjeru da će jednoga dana, a mislim da on nije vrlo daleko, Međunarodni olimpijski odbor osnovati svoju televiziju koja će prenositi Olimpijske igre i prodavati signal drugima. MOO je u onoj usporedbi s početka zasigurno jedna od većih svjetskih tvrtki i od dolaska Juana Antonija Samarancha do danas stalno raste.

• Hoće li jednako tako u Hrvatskoj rasti golfska igrališta? Javnost aktualni Zakon o golfu ocjenjuje skandaloznim i proziva ga otimačinom zemlje?
- Kad je riječ o tom zakonu, moram priznati da ga nisam pročitao. No, Hrvatska za sada nema nijedan pravi golfski teren. U nekoliko su nam navrata pristupili ljudi koji vode taj sport u svijetu i pitali nas za organizaciju nekih natjecanja. No mi smo ih morali odbiti. U Sloveniji je, primjerice, 15-ak terena. Ne mogu vjerovati da oni manje vole svoju zemlju od nas pa je namjerno uništavaju gradeći golfske terene. No valja reći i da sami tereni nisu isplativi, nego da se korist od njih ostvaruje u širem kontekstu i u sinergiji s kvalitetnim hotelima i općenito turizmom.

• S čime je pak usklađen hrvatski nogomet? Stječe se dojam da je taj sport prepun kriminala i mutnih poslova, a i sâm HOO s HNS-om najmanje surađuje?
- To je pretjerano. HNS je dobro ustrojena organizacija sa stabilnim prihodima koja nam čini uslugu tako što ne troši naš novac, na koji ima pravo, nego ga prepušta onima kojima je potrebniji. Kriminal u nogometu pretjerana je kvalifikacija jer ja kao legalist kriminalcima smatram samo pravomoćno osuđene. No slažem se da poslovanje nogometnih klubova treba biti transparentnije.

• Nije li apsurdno da tvrtka s deset zaposlenih ili milijun eura prihoda ima uredno knjigovodstvo, jasne ovlasti i obveze zaposlenika, a neki mnogo bogatiji klubovi ne?
- Za profesionalne klubove i one koji to žele biti morat će se u zakonu pronaći organizacijska forma koja u pravnom i financijskom smislu može funkcionirati. Forma udruge građana preliberalna je i prefluidna za obujam poslovanja kakav imaju nogometni klubovi.

• Krije li se, možda, rješenje u privatizaciji klubova? Što mislite o slučaju Hajduka?
- To je bio pun pogodak. Hajduk prvi put nakon 10 godina ima žiroračun preko kojega može legalno poslovati. Da se samo to dogodilo, bilo bi povijesno važno. Ono što se događalo do tada bilo je obično mrcvarenje legende i sportske institucije.

• Hoće li nas ta privatizacija možda dovesti u situaciju da jednoga dana neka strana kompanija postane vlasnik Dinama ili Hajduka?
-To je samo teoretska mogućnost, no mislim da se takvo što neće dogoditi. Važno je naime da gradovi, koji su ujedno vlasnici stadiona, ostanu većinski vlasnici klubova. Kad je obitelj Glazer kupovala Manchester United, on je vrijedio 700 milijuna funti. To je u tom trenutku bilo daleko iznad ukupnog proračuna našeg Ministarstva obrazovanja i športa. Tada je kupila i jednoga 16-godišnjeg igrača za 14 milijuna eura. Te je godine proračun HOO-a iznosio otprilike isto toliko. Sumnjam stoga da ćemo dočekati svojeg Abramoviča.

• HOO je još od osnutka podstanar u tuđim uredima. Što je s gradnjom Olimpijskog centra?
- Cilj je da Olimpijski dom na Jarunu bude dovršen do Olimpijade u Londonu 2012. Riječ je o investiciji od pet milijuna eura, koja uključuje jedan multimedijski centar i Kuću slavnih. Odmah do našeg Doma planira se i gradnja hotela, gimnastičke dvorane i velikog bazena, ali u privatnoj investiciji tvrtke Zagreb gradnje.

• Na Markovu se trgu priča da ste predložili jedan na Zapadu uvriježen način potpore životnom standardu slabije plaćenih sportaša. O čemu je riječ?
- Jedan od najvećih skijaša u povijesti Alberto Tomba zaposlen je kao carinik. Nemojmo si lagati, njega nitko neće vidjeti na graničnom prijelazu. Njemačka vojska i policija pune su instruktora borilačkih sportova, inače olimpijaca. Dakle, to je na Zapadu riješeno tako da se te sportaše zapošljava u ministarstvima u kojima provode obuku, za što su plaćeni. Premijer Sanader prihvatio je tu inicijativu, pa vjerujem da ćemo do kraja ovog olimpijskog ciklusa riješiti zapošljavanje svojih vrhunskih sportaša koji ne zarađuju poput, recimo, nogometaša.

• Kad već spominjete premijera, što vam je bilo lakše, biti na čelu Vlade ili HOO-a?
- Ako bih mogao birati, mnogo bih radije danas bio premijer nego onda, ponajprije zbog ustavne pozicije premijera, koja danas donosi ovlasti, a onda je bila ograničavajuća. No politiku sam zauvijek napustio i zbog toga uopće ne žalim. Biti predsjednik HOO-a ugodna je dužnost jer sam okružen sportašima, koji su u pravilu pozitivne osobe. S druge je strane biti premijer najosamljeniji posao kojim se čovjek uopće može baviti. Zato sam izabrao sport. Da ne bi bilo zabune, u njemu volontiram.

• Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, u kojoj obnašate funkciju prodekana i predavača, uskoro pokreće poslijediplomski studij menadžmenta sportskih organizacija. O čemu je riječ?
- Nakon nekoliko radionica o menadžmentu u sportu shvatili smo da postoji veliko zanimanje za to područje. U Hrvatskoj je mnogo sportaša i klubova, ali malo menadžera specijaliziranih za njihovo vođenje. ZŠEM bi u tom studiju pokrio ekonomsku skupinu predmeta, Kineziološki fakultet sportsku, a profesor Kačer iz Splita i njegova ekipa pravni dio sporta, u čemu su izvrsni. Ocjenjujemo da je riječ ne samo o atraktivnom nego i o itekako potrebnom studiju.